RECENZIJA: The Rolling Stones – “Blue & Lonesome” – dobrodošli kući!
25. siječnja 2017.
Boris Abramović (84 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: The Rolling Stones – “Blue & Lonesome” – dobrodošli kući!

Kada je izašao, odnosno već samom svojom najavom, novi album Rolling Stonesa – Blue & Lonesome izazvao je iznenađenje, a i popriličnu skepsu svih koji prate njihov rad.

Prvi studijski album nakon 2005. godine (iako ovo studijski treba uzeti uvjetno, prije bi bilo live session u studiju), po mnogočemu se razlikuje od nečega što se očekivalo, a i od onoga što smo od Stonesa dobivali do sada. Naime, njihov 23. studijski album, prvi nakon jedanaest godina i tek treći u zadnjih 20 godina, prvi je na kojemu nema autorskih pjesama. Objavljem krajem prošle, 2016. godine, a snimljen otprilike godinu dana ranije, „Blue & Lonesome“ je album s dvanaest pjesama, sve do jedne obrada starih blues majstora (Little Waltera, Howlin Wolfa, Willie Dixona, Jimmy Reeda i ostalih).

Snimljen u studiju Marka Knopflera u samo tri dana, nakon što su poslije snimljene naslovne pjesme odlučili, zaključivši da zvuči više nego dobro, snimiti cijeli album obrada Chicago bluesa, repertoara na koji polažu legitimno pravo, jer budimo realni, da nije bilo Stonesa koji su bili jedni od glavnih propagatora ovoga pravca, mnogi od ovih autora bi ostali negdje u nezasluženom zapećku. Već sam najavni singl “Just Your Fool” odagnao je većinu skepsi. Jagger pjeva snažno i uvjerljivo, i očigledno uživa, a njegova usna harmonika dominira cijelim albumom, dok ostatak benda melje blues u top formi kao da nikada ništa drugo u životu nisu radili.

Kompletan album zvuči vrlo svježe, vidi se da je band na domaćem terenu, u najjačem sastavu, i da tu utakmicu nikako ne može izgubiti, nego samo dobiti i još više učvrstiti svoje mjesto na vječnoj ljestvici. Slušajući ga, poželite sjediti u nekom zadimljenom baru i slušati ovakav band, i to ne samo ovih 12 pjesama, nego cijelu večer, i tako svaki vikend. Snimljen je u klasičnoj Stones postavi, Mick, Keith, Ronnie i Charlie, uz već dugogodišnje “pridružene” članove, basista Darryla Jonesa i klavijaturista Chucka Leavella, i gosta koji je “slučajno tamo prolazio” i koji je, kad su mu, znajući njegove kvalitete, predložili da gostuje u dvije pjesme koje su mu odgovarale ne samo po blues senzibilitetu nego i po naslovu (“Everybody Knows About My Good Thing” i “I can’t Quit You Baby”) je glavom i bradom Eric Clapton. Zanimljivost i mali kuriozitet albuma je to da nakon dugo vremena Richards nije otpjevao niti jednu pjesmu na albumu, a Jagger nije svirao gitaru ni na jednoj pjesmi.

Prošle godine rock’n’roll je izgubio dvije legende, Davida Bowiea i Leonarda Cohena, koji su svojim albumima na neki način predvidjeli svoj odlazak i sami sebi napisali svojevrsne epitafe (“Look At Me, I’m In Heaven” i “I’m Ready My Lord”), pa smo se u jednom trenutku pobojali da i Stonesi svojim povratkom ne svode krajnje račune, no međutim oni su se samo vratili kući, snimili najbolji album nakon dugo vremena, i na nama je da se nadamo kako na sljedeći nećemo morati čekati tako dugo. A iako se za Keitha Richardsa govori da je samo statistički živ, da se više nigdje ne vodi na biračkim popisima i da je oldtimer s vrlo malo originalnih dijelova, ovaj gigant kad uzme gitaru u ruke i uz onaj poznati osmijeh zareži s njom, zaslužuje naklon do zemlje. A o Micku najbolje govori naslov Rolling Stonea od prije mjesec dana, “Sir Mick Jagger becomes father at age 73“.
Dobrodošli kući.

Ocjena urednika
4.5 out of 5

4.5

Vrlo dobro
4.5 out of 5