Damir Kedžo za Music Box: “Sve što sam naučio bilo je na teži način”

U zadnje  vrijeme često čujemo za Damira Kedžo, prije svega kada govorimo u njegovoj glazbi i uspjesima. Dovoljan razlog za intervju.

Što radi kada ne pjeva, što je teže, mjuzikl ili koncerti, kakvi su ciljevi u profesionalnoj karijeri i što to novo stiže od Damira Kedže, saznajte u intervjuu za Music Box.

Pobjednik pjevačkog natjecanja o Sočiju, sada pobjednik Zagrebačkog festivala, nekako mi se čini da stvari polako sjedaju na svoje mjestu s obzirom na tvoje vokalne sposobnosti. Zaista se lijepe stvari događaju u tvojem životu, sigurno je trebalo puno rada i truda, je li tako? Ali ti si dokaz kako se marljivost i upornost isplate.
Jao. Otprilike deset godina. Rasta, padanja, skretanja s krivog puta, pa natrag… Bila je to poprilično luda vožnja. Sve što sam naučio, naučio sam na teži način. Iz svojih grešaka. Mislim da drukčije ne bi bilo dobro. Za glazbu ili bilo kakvu umjetnost bitno je da sam griješiš. Jer to te natjera na rast i razmišljanje. Bilo je i trenutaka kada sam zbilja htio odustati od svega. Ali je želja i strast prema pjevanju bila prejaka. Dugo sam radio i nije se događalo ništa. Onda su se prije tri godine stvari počele slagati, kao same od sebe. 

Dolazi i prvi veliki tvoj solistički koncert i to za Valentinovo. Nekako se sve lijepo poklopilo, tvoja velika ljubav prema glazbi uz veliki koncert na Dan zaljubljenih. Koliko je važna ljubav prema glazbi u uspjehu s obzirom da znamo kako se u današnje vrijeme dosta ljudi na neki način prodaje samo kako bi doživjeli “boom”? Misliš li da publika prepoznaje iskrenost jednog autora i sve one emocije koje prenosi na nju?

Nikada se time nisam opterećivao. Ako je netko tu radi ‘’booma’’, tko sam ja da mu to osporim i umanjim. Neka. Svi mi imamo svoje puteve i načine. Bilo je situacija kada sam bio užasno kivan i ljut na situaciju oko sebe. Ne mogu to promijeniti. Ali mogu sebe i način na koji gledam na stvari. Kada sam shvatio zašto pjevam, automatski se i moj stav prema svemu oko mene promijenio.
Pjevam zato što je to moja iskonska potreba od malih nogu do danas. U najtežim i najljepšim trenucima u životu sam pjevao. Pjevam veliku većinu dana, a onda kad šutim najčešće slušam glazbu. Dakle, da i nema karijere, ja bi pjevao. Ali budući da su ljudi počeli reagirati na moju energiju i stav prema onome što me ispunjava, desila se i karijera. I to je to. Pjevam jer ne mogu bez toga, ne zato što sanjam o naslovnici. Na Valentinovo jedva čekam vidjeti lica ljudi koji dolaze kod mene u moj dnevni boravak na jednu večer, da im ispričam svoju priču.

Aktivan si i u mjuziklima, koja je razlika između klasičnog koncerta i mjuzikla u smislu pjevanja, što je napornije?

I jedno i drugo. Koncert na način na koji ga ja gledam je čista razmjena energije. I tu moraš biti strašno koncentriran da se ne zatvoriš. Jer publika osjeti ako to nije to. Nema fejka, moraš biti 100% s njima u trenutku. 
Dok mjuzikl zahtjeva da se zadovolji više faktora, i čak ne voli preveliku otvorenost jer onda zna doći do improvizacije. A mjuzikl improvizaciju koja nije dogovorena ne podnosi. A s druge strane o tebi ovisi ostalih dvadeset ljudi na sceni i ne možeš dozvoliti da ih dovedeš u takvu situaciju. 

Koji su ti inače glazbeni idoli, kroz čiji rad najviše vidiš sebe? I je li se s vremenom nešto u tom pogledu promijenilo, odnosno izgleda li sve nekako drugačije u životu jednog pjevača, nego onako kako si mislio da jest dok si gledao i slušao svoje idole?

To se nekako mijenja, onako kako se i ja mijenjam. Kao tinejdžeru mi je bila najbitnija tehnika pjevanja. Tako da sam onda opsesivno pratio Whitney Houston, Stevieja Wondera, Briana McKnighta i Mariahu Carey. Jedno godinu dana je Craig David bio obavezno štivo. Onda me ulovila faza kada sam ‘’zabrijao’’ na ljude koji uz sve to imaju i ogromnu karizmu. Pa se dogodila opsesija grupom Queen. Preko njih sam došao do Stinga jer mi je svirački genijalan, i lirički mi se dopada to što radi. I onda sam otkrio John Legenda i studirao na njegovom vokalu godinama. Od svakog od tih i  još masu drugih ljudi sam pokupio barem nešto, nadam se. Uglavnom nemam uzore u tom smislu. Imam faze kada doslovno preslušavam cijele diskografije. I onda krenem na nešto novo. Trenutno su mi na playlisti Jamie Woon, Hurts, Loreen, James Arthur, Ed Sheeran, Robyn, Tori Kelly, Shawn Mendes, Kwabs, Sam Smith, Bruno Mars, Jack Garratt…

Nakon Zagreb festa i Tvornice kulture što možemo očekivati još od tebe u ovoj godini, kakvi su planovi?

Bit će dosta novih prilika. Od pjesama na engleskom, od kojih prva izlazi napokon kroz mjesec dana, do tri nove pjesme na hrvatskom. Tu je standardno mjuzikl. Uz tri u kojima igram trenutno. Najvjerojatnije će krenuti i dva nova. Dodamo tome i nastupe, raspored za poželjeti 🙂

Nećemo te ispitivati o razdoblju kada je pjesma “365” bila na snazi, ali spomenut ćemo te brojke. Koliko od 365 dana u godini imaš slobodno, odnosno što radiš dok nisi za mikrofonom i u studiju ili na kazališnim daskama? Ima li vremena za odmor?

Ovisi u fazi u kojoj se nalazim. Imam faze kad ne radim ništa i samo spavam. Onda me ulovi faza kada sam u planini, teretani, trčim… Kao i karijera, valjda mi je i život tako posložen. Usponima i padovima (smijeh)

Jako si mlad bio ispred svjetala reflektora, koliki je to šok ili pozitivna stvar za jednog pjevača? Što bi poručio drugima koji žele krenuti tvojim stopama? Ima li nešto što si na početku glazbene karijere radio, a da možda nije bilo dobro ili se kasnije ispostavilo kao ne baš dobar potez?

Sve što sam napravio u životu dovelo me do ovog trenutka. Tako da ne žalim. Ali bilo je stvari koje možda nisam trebao napraviti na način na koji sam ih napravio. I onda bi ispalo loše. Najbitnije je ne slušati glavu. Treba slušati svoju intuiciju i osjećaj u trbuhu kada je nešto dobro, a kada loše.
To je jedini način. Možeš vagati i razmišljati sto puta, ali duboko u sebi znaš, da li je nešto ok ili ne. 

Imaš iznimno kvalitetan vokal, znam da si nedavno i mjerio koliki ima doseg, misliš da možeš još puno toga pokazati, a da nismo već čuli od tebe u vokalnom smislu? Koji su ti profesionalni dosezi i ciljevi?

Ne razmišljam o tome. Ne bih volio da mi pjevanje postane akrobatska vježba i demonstracija tehnike. Tehnika je super, ali kao nešto što će mi olakšati da to što želim reći, lakše kažem i da duže trajem kao pjevač. Mogu se samo nadati dobrim pjesmama i tekstovima koji imaju poruku. Onda pjevanje sjedne samo od sebe i dogode se momenti zbog kojih se osjećaš presretno što pjevaš.
Ciljevi su mi razvijati se dalje i stalno se dovoditi u situacije u kojima se osjećam nesigurno, jer tada rastem. 

Hvala ti na razgovoru i odvojenom dragocjenom vremenu, želim ti još puno koncertnih aktivnosti i sjajnih nastupa kao do sada, te puno uspjeha u daljnjem radu.

Hvala tebi 🙂

Foto: Franjo Matković