Intervju s punk/rock legendom Sašom Novakom Radulovićem

Nedavno je navršeno 35 godina od njegove prve svirke i 30 godina od dolaska u Psihomodo Pop, a nekako se i datum zadnjeg nastupa, s Virusima nedugo nakon odlaska iz Psihomoda, uklapa u sve ove godišnjice.

Posljednjih desetak godina živi i radi u Njemačkoj, a osim bavljenja web dizajnom i programiranjem, opremio je svoj privatni studio za snimanje. Vlasnik je etikete OHHO Records. Svirao je u sastavima Nužni izlaz, Virusi, Novak & Kopola, Drago Mlinarec & Le Cinema, te La Video. Producirao je bendove Greaseballs i Fantomi. Možete ga čuti i na pločama Ivana Stančića-Pike i Dine Dvornika.

Kolegica Andrea Štalcar Furač jednom je napisala: “Sale je bio i ostao jedina rock’n’roll legenda izvornog karlovačkog brenda, čovjek koji je Psihomodu udahnuo ono što im je kronično nedostajalo – energetski šok bez limita. Nikad nitko to nije ponovio. Niti će. Isključivo s tog aspekta Psihomodo je „genetski“ karlovački bend. Zbog količine energije i originalnosti koju je Saša Novak-Radulović utkao u sliku benda koji i danas traje. Čudno je da se o tome ne govori javno. Saša je u jednom trenutku prešutno izbrisan iz stvarnosti hrvatskog rock ‘n’ rolla kao da ga nikad i nije bilo. Čak i s karlovačkog aspekta. Klanjanja Psihomodu su presmiješna bez činjenice da je taj bend definirao daleko najveći gitarist osamdesetih, a bome i devedesetih. Čovjek beskonačnih vokalnih mogućnosti i nepresušne gitarističke energije. Možda je to nekima teško priznati ali oni koji su to vrijeme živjeli itekako će znati o čemu govorim…”

Njegova je priča počela u karlovačkom punk-rock sastavu Nužni izlaz, a prelaskom u Psihomodo pop ostvario je svoja najveća izvođačka postignuća, kako specifičnim scenskim nastupom tako i producentskom aktivnošću. Saša Novak Radulović – Sale danas zato s pravom tvrdi: “U meni još uvijek ima energije za solidnu porciju žestokog rock’nrolla, s jakom gitarom, kao u dobra stara vremena”. Trenutno je u planu turneja i promocija novih materijala. Prvi singl koji je najavio novi album je pjesma “Gubim te” koja je prvi puta odsvirana davne 1981. na Vagi, karlovačkoj gitarijadi, ali kao instrumental pod nazivom “Vizija” i pobijedila je. Tek kasnije je dobila tekst i današnje ime. Saša ju je odsvirao sa grupom “Nužni izlaz”.

Sale mislim da je najbolje da našu priču za Music Box i započnemo upravo s „Nužnim izlazom“, tvojim prvim bendom. Kako ste se okupili i gdje ste svirali ?

Možda je bolje da počnem priču nešto prije toga. Zajedno s mojim bratićem i još jednim prijateljem osnovao sam svoj prvi(?) bend, bezimeni, u kojem sam svirao prvo bubnjeve, pa bas, onda gitaru. Nismo imali svoje pjesme nego smo samo skidali tuđe, što se meni nije baš naročito sviđalo. Moja želja je bila pisati pjesme, svirati “prave” koncerte, a ne samo biti danima u rupi i samo za sebe guštati. Odlučio sam ići korak dalje, pronašao par momaka koji su već imali bend, bili par godina mlađi , “ugurao” se i nastao je “Nužni izlaz”. Već nakon par mjeseci imali smo prvu svirku. To je bila prva od ukupno 6 potpuno različitih postava Nužnog izlaza.

A onda je došao Gobac i Psihomodo Pop. Psihomodo je prvo krenuo žestoko u stilu Sex Pistolsa, pa su malo bili novi val no s tvojim dolaskom ponovno su se vratili u punk rock. Reci nam kako si došao u Psihomodo Pop i prisjeti se malo tog vremena i nekih zanimljivosti sa snimanja ili svirki?
Gobac i ja se poznajemo još kao klinci. On je često dolazio u Karlovac i znao je da sviram. 1985. u proljeće, Kepa (Neven Kepeski, prvi gitarist Psihomodo popa) odlučio je da se neće aktivno baviti muzikom. To isto ljeto, Gobac sreće par mojih prijatelja na moru i oni mu kažu:”pa uzmi Saleta, on želi ići za Zagreb svirati”. Tako je i bilo, Gobac je došao u Karlovac kako  bi pričao sa mnom. Igrom slučaja baš taj vikend sam imao jednu svirku, Brucošijada na kojoj sam svirao neke U2 , Simple minds stvari, i odmah istu noć smo otišli u rupu, otsvirao sam mu par stvari Psihomodo popa koje sam znao (“Iste stvari”, “Zauvijek”, prvi demo u produkciji Pike Stančića ) i to je bilo to. Gobac je pronašao gitaristu, a ja krenuo u avanturu rokenrola.

Dosta ste u to vrijeme svirali obrade, a imali ste toliko autorskog potencijala u bendu. No dobro su vam došle na turnejama pogotovo u Amsterdamu, recimo.
Sva velika imena u muzici sviraju i obrađuju tuđe pjesme. Nije to ništa novo. S nekim pjesmama si odrastao, neke pjesme su od tebe i napravile to što jesi, tako da si emotivno vezan za njih. Tu je onda i želja da zvučiš isto tako dobro kao i original, a i praktična korist jer publika poznaje već pjesmu. Popuniš si repertoare i sve u svemu ima i glavu i rep.

Pa kad sam već spomenuo Amsterdam i Nizozemsku moramo reći nekoliko riječi i o vašem koncertu na nizozemskom rock festivalu Grote prijs of Netherland zbog kojeg vas je Marcel Vanthilt pustio na MTV-ju (u konkurenciji od 600 bendova odabrani ste kao jedan od šest najboljih bandova). Taj uspjeh naravno nije mogao promaknuti ni legendarnoj glazbenoj postavi MTV-a, koja je prikazala spot engleske verzije Psihomodovog najvećeg hita svih vremena “Ja volim samo sebe” prepjevan na “I’m In Love With Gobac”, što je ujedno bio i prvi video spot s područja bivše Jugoslavije prikazan na MTV-u.
Sve što se tada događalo je bilo kao san. I uspjeh prve ploče i korak ka MTV-u su bile stvari o kojima se samo može sanjati, i sad su tu, na dohvat ruke. Mladi i neobuzdani kao što smo bili, nismo baš sve stvari postavili na mjesta koja im pripadaju, pa smo nažalost i neke stvari propustili.

Nakon toga uslijedila je tromjesečna turneje po SSSR-u s koje ste se vratili, kako sam čuo, s dosta votke i kavijara?
Tu se nema što više reći osim da je to bilo ludilo. Odsvirati sedamdesetak koncerata u tri mjeseca, u državi koja je toliko velika i osebujna, puna tolikih kontradiktornosti i vratit se kući u komadu je uspjeh sam za sebe. Ne da je bilo votke i kavijara, nego je bilo na kvadrat ili možda bolje reći na x potenciju. Suludi period i iskustvo koje se ničim ne da opisati.

Naredne godine svirate kao predgrupa svojim uzorima legendarnim pankerima Ramonesima, na koncertima u Zagrebu i Ljubljani. Jedan od idola Johnny Ramone sluša te uživo. Nakon svirke ste se i upoznali, kako je to prošlo?
Kao prvo moram reći da su Ramonesi sami po sebi bili i ostali nedostižan uzor. Oni su pioniri i biti jednom takvom bendu predgrupa i još postići to da te oni i poslušaju na koncertu je velika čast. A kamoli da se još upoznaš sa njima (i to na njihovu inicijativu) i da njima možeš pričati iskustva s turneje po SSSR-u. Njih se to posebno dojmilo i željeli su iz prve ruke saznati više. Nezaboravno iskustvo, nažalost su mi nestale obje slike koje sam imao, jedna kompletno svi zajedno, a jedna Johnny i ja sami.

Uz Gopca i ekipu iz Psihomoda sigurno nikada nije bilo dosadno. Prisjeti se nekih najboljih trenutaka, zgoda i nezgoda iz tih najboljih godina.
Bilo je tu svega i svačega, ima se što za pričati danima. Volim se prisjetiti nekih internih psina, npr. pred punom salom trebam sâm izaći na pozornicu, zauzeti svoju poznatu pozu, gledati u publiku par sekundi i onda početi prašiti po gitari. Publika vrišti, urla, ja na stageu, taman da počnem, ali iz pojačala nikakav zvuk… Šparka urla od smijeha, (naime isključio mi je pojačalo), a ja se znojim. Onda ja njemu usred svirke priđem i jednim potezom mu raštimam bas, a on nije imao štimalicu 🙂 bilo je toga na pretek

Nekoliko je albuma Psihomoda bilo posebno zanimljivo npr. Sexy Magazin pred sam početak rata u Hrvatskoj, ali pravo malo remek djelo je stiglo tek s art albumom Srebrne Svinje iz 1993., koji je i po mišljenju kritike i najvjernijih poklonika grupe predstavljao vaše najbolje i najzrelije ostvarenje. Napokon ste imali sve, tvoju vrhunsku produkciju, zanimljive aranžmane pjesama, dizajn omota kojeg je napravila ekipa „Božesačuvaj“ s Lupinovom fotokom na omotu i Gonzov video za pjesmu „Starfucker“ koji je promovirao album!

Što da kažem, taj album je za mene i dan danas remekdjelo. Počeo sam se baviti produkcijom, zanimalo me je što se još može u muzici reći, a da nije samo gitara i svirka. Imao sam stotine ideja, slušao produkcijski toliko različite ploče, a htio sve u jednoj pokazati (U2 – Achtung Baby, Metalica – Crna ploča, Aerosmith – Pump, Lou Reed, R.E.M.). Bio sam sto posto u filmu, zakupili smo studio mjesec dana, i gledao sam da izvučem maksimum o kojem će se pričati. U glavi još uvijek vrtim film iz tog perioda. Velim, za mene je ta ploča nešto posebno, a drago mi je da se i drugima sviđa.

Nedavno je napokon objavljen album Greaseballsa kojeg si ti producirao i napravio super posao no zbog rata taj album je čekao sve do 2016. da ugleda svjetlo dana.
Što se Greasballsa tiče , to su moji dragi prijatelji, toliko mi je drago da su ostali vjerni sebi i rokenrolu. Bila bi vječna šteta da te pjesme nestanu, i toliko sam sretan da idu dalje. Jedva čekam sljedeći materijal da čujem.

A sada nekoliko riječi o odlasku u Njemačku, webu, modi, kreiranju OHHO etikete – ukratko posljednjih 10-ak godina?
1995. u srpnju, maltene preko noći, spakirao sam kofere i nestao. Nije to bio rezultat nekog plana, više spontana odluka. Intenzivan život je ostavio traga i morao sam pronaći način da uspijem sve sagledati, razmisliti što i kako dalje. Da će toliko dugo trajati nisam ni sanjao, ali nisam zbog toga ni frustriran ni žalostan. Ti si naveo u pitanju i modu i web dizajn. To su bili aspekti mog posla koji su tražili da sam uvijek up to date. Uvijek na najnovijem levelu, što je zapravo super. Mozak mi nije zakrečio, nego sam uvijek išao naprijed. Poslije sam samo i muziku ubacio u svoje planove, time sam zaokružio priču. Trebalo se samo još odlučiti i za live svirku, bend i to. Kad je sazrelo vrijeme za to, nazvao sam Udu, Piku, Toneta i bend je nastao. Svog autorskog materijala imam, snimio sam par pjesama da pokrenem mašinu i to je to.

Pjesma “Osmijeh” Drage Mlinarca, koju si s prijateljima pod imenom Sale & Friends snimio na povratničkom koncertu u Zagrebu opako dobro zvuči, a ta ista snimka našla se i na kompilaciji “Rock The Nation” u izdanju Backyard Productions namijenjenoj svjetskom tržištu.
Piku, Udu i mene vezalo je više projekata (Le cinema, La Video, Novak i Kopola ), a u svim tim fazama je bio prisutan Mlinarec. Toliko smo često svirali zajedno da se ne može izbjeći da ga i ponovno ne zasviramo. Ali odlučujuće je bilo zapravo to da je moj prvi koncert na kojem sam ikad bio zapravo bio Mlinarec u Hrvatskom domu u Karlovcu (minimalKA ). Iz tog razloga pjesma “Osmijeh” je sastavni dio projekta minimalKA.

Uz tebe su na ovom koncertu nastupili Ivan Piko Stančić, Marino Pelajić a.k.a. Udo Barakudo, Toni Markulin i tvoja kćer Filia, a kao gosti Robert Mareković, Davor Viduka (K3P) i Alen Jovanović (Goblini). Predstavi nam malo bend, a posebno kćer koja se sjajno snalazi na sceni i već duže pjeva s tobom.
Toni Markulin je prijatelj još iz perioda Nužnog izlaza. Veliki glazbenik, koji je svirao i na pločama Psihomodo popa, Greasballsa, a i vjeran prijatelj. To su kvalitete koje se ne zaboravljaju i velika mi je čast da sviramo zajedno. O ostalim prijateljima nema se puno što reći. Sve se zna, osim da se mora napomenuti da su veliki prijatelji. Držim puno do toga jer prijateljstvo se ne može kupiti ili dobiti, nego steći. Uzajamno prijateljstvo je velika stvar i zahvalan sam za to. Što se Filie tiče, prvi put je sa mnom nastupila na pozornici 2008., 2009. je snimila jedan singl sa mnom, 2011. na “Once upon a time” je snimila i solo dionicu, a sada snima i radi sa mnom kao punokrvni muzičar. Vrijedno je napomenuti da već sada kao 17-godišnjakinja pokazuje produkcijske kvalitete, a i tehnički je na nivou. Da svira klavir od svoje 8 godine isto se ne smije zaboraviti. “Tatina kćer”.

O daljnjim planovima, svirkama i promociji oba albuma koja si upravo završio?
Svima koji vole muziku obećajem još puno dobrog rokenrola. To važi jednako za live i studio. Imam još dosta toga za reći. Velika hvala svima koji su godinama čekali na mene, tražili me i svojim toplim riječima podrške dali još veću motivaciju da se vratim svojim korijenima. Hej ho, let’s go!