Dušan Strajnić (Stray Dogg): “Kao propali tenisač i neuspješan pravnik ušao sam u glazbene vode”
22. veljače 2017.
Nikola Knežević (1639 Članci)
Podijeli

Dušan Strajnić (Stray Dogg): “Kao propali tenisač i neuspješan pravnik ušao sam u glazbene vode”

Stray Dogg i J.R. August ovoga četvrtka, 23. veljače održat će zajednički koncert u zagrebačkom Saxu.

Kombinacija ne može biti bolja, dva vrlo zanimljiva kantautorska imena iz Hrvatske i Srbije koji će zajednički, uvjereni smo, napraviti odličnu atmosferu.

Iza projekta Stray Dogg stoji Dukat Stray ili pravim imenom Dušan Strajnić koji je oko sebe okupio sjajnu ekipu koju slušaju mnogi u regiji, ali i u Europi. Upravo je to povod intervjua s Dušanom:

Godina je počela nastupom na cijenjenom Eurosonic festivalu u Groningenu. Kako je uopće došlo do tog nastupa, odnosno odakle Stray Dogg u Nizozemskoj i kako je uopće bilo tamo?

Prava je privilegija biti na Eurosonicu, i bilo je sjajno zaista, sjajan osjećaj. Katarina Epstein i radio Beograd su nas smjestili tamo, kako imaju pravo predložiti po jedan bend svake godine iz naše zemlje. Nakon tri albuma izdana za domaće tržište, mislim da je bilo vrijeme da se okušamo i izvan regije i predstavimo široj publici.

Kada gledaš festivale poput takvoga, a imaš inače iskustva s nastupom izvan svoje matične zemlje i pri tome ne mislim na nastupe u Hrvatskoj ili drugoj zemlji u regiji, nego Italiji, evo sada i Nizozemskoj, može li se usporediti naša regionalna scena s njihovom? Koliko smo udaljeni od njih ili bliski njima u glazbenom i koncertnom smislu?

Regija trenutno ima jednu od najjačih scena u Europi sigurno. Apsolutno smo konkurentni, iako ima polja na kojima još uvijek možemo dosta naučiti od njih, prije svega u profesionalnom odnosu prema poslu kojim se bavimo. Potrebno je razviti tržište da bi do toga došlo, ali sto se tiče kvalitete bendova, mislim da idemo tik uz njih, da ne budem previše neskroman.

Kako usporediti hrvatsku i srpsku glazbenu scenu, pogotovo ovu novu generaciju? Inače, meni već dosta spominjanja bendova koji su prije tri ili četiri desetljeća bili popularni. Svaka čast, ali vrijeme je za nešto novo, pa onda ajmo o sadašnjosti i budućnosti.

Scena je jako raznovrsna, ako pričamo u generacijskom smislu. Tu je ova nasa takozvana ‘americana scena’ s Anom Ćurčin, Lovely Quinces, Jr Augustom i Irenom Žilić ili Svemirom, ali nasuprot toga stoje sjajni bendovi koji se oslanjaju zvukom na domaći rock and roll, ali opet prave nešto zaista svojstveno i novo poput Repetitora, Vlaste Popić/Seine, Straight Mickey and the Boys itd.. Negdje zapadno od toga su dream pop bendovi kao Pridjevi, Bitipatibi i Ti ili Valentino Bošković, ali i pravi pop rock poput benda Artan Lili. Ima dosta bendova, gomilu sam i izostavio, imamo i kvantitet i kvalitetu i mislim da je ta eklektika zapravo glavna snaga nove scene.

Uskoro ćeš nastupiti s još jednim mladim talentom J.R. Augustom, lijepe uspomene dijeliš već s njim s Feel So Fine vikenda od prije dvije godine na Krku, je li tako?

Tako je, Nikola je moj veliki prijatelj i ako mene pitate najbolji pijanist koji trenutno svira autorsku glazbu kod nas.
On drži taj klavir za uzde zaista, i njime ide apsolutno gdje god on to poželi, što je za svakog glazbenika cilj, a to je Nikola postigao čini mi se prije nego što sam ja počeo svirati.

Čuo sam da si odrastao na stranoj glazbi, je li to recept za uspjeh i kreativno stvaralaštvo, slušati stranu glazbu ili ne treba zanemariti niti domaću scenu? Kada se osjećaš kreativnije, slušajući stranu ili domaću glazbu?

Ne bih razdvajao to, i pravio recept. Čak mogu biti slobodan dovoljno i reći da to što nisam slušao domaću glazbu u mladosti (pod time mislim na ozbiljnije slušanje i proučavanje) mi je samo odmoglo. Odrastao sam u kući u kojoj se slušao blues, country i rock and roll, ali s druge strane, sretan sam sada sto sam dio ove naše scene, i što mogu naknadno otkrivati sve bisere iz prošlosti, ali i što sam dio ovog trenutka koji nam se događa, pa sam jako dobro upućen trenutno u domaću scenu i veliki sam obožavatelj pojedinih bendova, pa na neki način nadoknađujem propušteno.

Što kaže tvoj otac Srđan, cijenjeni glazbeni kritičar i vjerni pratitelj scene, jesi li opravdao njegova očekivanja?

Kao propali tenisač i neuspješan pravnik, snizio sam letvicu očekivanja jako nisko, i onda se upustio u ove vode muzike. Tako mislim da sam se provukao.

Poznat je i tvoj angažman iza zastora. Organizator si Americana Night Festivala u Beogradu. Kakva si iskustva polučio nakon četiri godine rada i koji su sve kriteriji za dovođenje izvođača?

Želio sam scenu koja pjeva na engleskom staviti na mapu, tada 2012. godine u vrijeme kada je možda jedino naš bend dobivao nekakvu pozornost. Želio sam skrenuti pozornost i na ostatak scene koja se tada rodila, i koja je bila sjajna po mom mišljenju, a i dalje jest, i mislim da smo u tome svi uspeli.

Čuli smo za anegdotu kako si jednom prilikom pao na svoju skupocjenu gitaru i slomio ju. U društvu je bio i Denis Katanec. Što jednom glazbeniku u tom trenutku prođe kroz glavu? I kako se Denis osjećao kada je to vidio, mislim da je i njega trebalo to boljeti? Vjerujem da je osjećaj sličan onoj pošalici kada sjedneš na nešto skupo, a ono krene pucati pa se u sebi moliš – “joooj, samo da je kičma”.

Gitara nije bila ni skupa pretjerano, ali ni jeftina, pogotovo kada uzmemo u obzir da prije svega nije bila moja. Jako dugo sam svirao na gitari Marka Ignjatovića, gitariste mog benda. On je kupio tu gitaru, ali sam ju samo ja koristio i na kraju polomio. Denis mi je svjedok da je bilo slučajno. Denis i tridesetak mještana otoka Krk koji su me s prozora gledali kako se derem i plačem za slomljenom gitarom. Vratio sam se u Beograd i otkupio od Marka gitaru, sredio je i svirao sljedećih par godina dok konačno nisam nedavno sebi kupio Martina od para koje sam naslijedio, i iskreno se nadam da je neću polomiti jer mislim da to ne bih preživio.

Nemoj više sjedati na gitare, meni su trnci prolazili kroz tijelo pišući o tome, a kamoli da mi se to dogodilo. Uglavnom, puno uspjeha ti želimo, još nastupa na festivalima poput Eurosonica

Hvala, vidimo se u Saxu! 🙂

Intervju radili: Nikola Knežević i Zorislav Knežević

Foto: Roberto Pavić