IZVJEŠĆE: Neno Belan, Fiumensi, njegove pjesme i publika – vječno mladi
Odličan koncert i proslava zajedničkog dvadesetogodišnjeg druženja i muziciranja Nene Belana i Fiumensa.
Sve je počelo (polu) akustičnim setom (i prisjećanjem na početke ispod natpisa Amadeus bar kao jedne od ishodišnih točaka njihove karijere) na maloj pozornici. “Pričaj mi o ljubavi” počela je priču o ljubavi prema glazbi, ljubavi publike prema Neni i njegovim pjesmama, dubokom razumijevanju melodije, njegovog veličanstva akorda i odličnih suradnji (zanimljiva je i ona s tamburašima, ali ne na ovom koncertu). O nekim zanimljivim brojkama i događajima iz karijere “Riječanina” i Riječana saznali smo u pauzi od Damira Lončara (koji nije bio jedini glumac koji se pojavio na pozornici). Naime, poznata je i suradnja Belana s kazalištarcima, odnosno skladanje songova za mjuzikle kao što su “Matilda” ili “Čarobnjak iz Oza”, a neki od njih izvedeni su i u Maloj dvorani Doma sportova.
A sada o onom još boljem (ili najboljem). Već spomenuh pjesme, odnosno hitove autora koji traje već dugo. Brzo su prošla desetljeća, jer u dobrom društvu vrijeme leti. A lako je i letjeti kad imaš suradnike poput Lea Rumore, Olje Dešića i Vedrana Križana. Izvanredni instrumentalisti, ali i interpreti i improvizatori što je došlo do izražaja u mnogim stvarima odsviranima te subotnje večeri. Poredak stvari bio je vrlo dobar, gradacija stalna, a i gosti koji su podijelili pozornicu s razigranim glazbenikom, koji nije samo odličan autor, već i više nego solidan gitarist, i pjevač- intonativno i kondicijski istesan na brojnim izvanrednim nastupima kao što je ovaj, ali i oni koje je nekad odrađivao s Đavolima. Nizale su se tako pjesme od kojih sve znamo (ili barem refrene) i publika je odgovorila na najbolji mogući način. Zborskim pjevanjem i plesom. Kako je koncert prolazio bivalo je sve bolje i bolje – dolazak Akvarela (“Samba i ti”), odličnog osječkog pjevačkog ansambla, koji je kao prateći sastav ostao do samoga kraja, pojačan je izvanrednom izvedbom Ponoćnih zvona koju je otpjevala Maja Posavec (jedan od vrhunaca). Maja – to “drago biće” (odlična glumica i pjevačica, i u Detouru, ali i solo) očekivano je otpjevala i “Tvoj glas”, a poseban je bio trenutak kad je na pozornicu izašao veliki Massimo. “Zar više nema nas” uz fantastičan solo čovjeka koji ga je svirao na originalnoj snimci, Ivana Pešuta. Posebno je dirljivo bilo čuti “Ella E”, pjesmu/suradnju s još jednim funkastičnim Splićaninom Dinom Dvornikom (kojega, nažalost, više ne možemo gledati i slušati uživo). “Rijeka snova”, “Oceani ljubavi”, “Divojka sa juga”, ali i stari, čvrsti rock brojevi, “Điri, điri”, “Stojin na kantunu”, te “Dugo toplo ljeto” dugo će zvoniti u našim ušima i dušama.
Springsteenovska duljina koncerta, odlični izvođači i gosti, zadovoljna, raspjevana i rasplesana publika – sve je to što ovu večer čine nezaboravnom. A zbog još dodatnog kuriozuma (i nekoliko podataka koji su vezani uz datum – 25. veljače.), na ovaj dan rođeni smo George Harrison i ja, pa je lijepo je bilo čuti u pjesmi “Sunčan dan” ono – …”em što mi je danas rođendan. Ja se tako dobro osjećam…”. Da, jako, jako sam se dobro osjećao zbog te poveznice; prekrasne beatlesovske melodije pravi su lijek za ovo sivo vrijeme. Ovo su pjesme (a s njima i publika koja koja ih voli; i njenog autora) koje će (da se poslužim stihovima još jednog izvanrednog autora s ovih prostora i područja pop rock izričaja, Kreše Blaževića iz Animatora) vječno “ostati mlade”. Evergreen.
Foto: Anamarija Vartabedijan
