RECENZIJA: Bob Dylan i “Triplicate” – trostruko opuštanje
4. travnja 2017.
Boris Abramović (82 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Bob Dylan i “Triplicate” – trostruko opuštanje

Recentna diskografija Boba Dylana unazad dvije, tri godine, podsjetila me na jednoga, na ovim prostorima mnogima nikada prežaljenog autora, Branimira Štulića.

Naime i on je nakon prvih nekoliko albuma, većinom vrlo dobrih, i nakon njih nekoliko možda ne toga ranga, odlučio izdati album obrada nekih dragih mu stvari iz mladosti, pa nešto kasnije i albume sa svim dragim mu stvarima iz mladosti pa još nešto kasnije albume sa svim stvarima koje je u životu čuo, pa tko to zna gdje bi to završilo da nije odustao od glazbe i povukao se.

Naravno malo se šalim, a ne pada mi na pamet ni da ozbiljno uspoređujem diskografije Boba Dylana i Branimira Štulića. No, nakon “Shadows In The Night“ iz 2015. g. na kojemu je obradio stare tradicionalne pop standarde iz repertoara Franka Sinatre, i “Fallen Angels“ iz 2016. g. na kojemu je nastavio u istom stilu, obrađujući i dalje Sinatrinu pjesmaricu, sada nam predstavlja nastavak istoga puta.

Pred nama je Dylanov trideset osmi album “Triplicate“, kojemu i sam naslov sugerira da je trostruki, i na kojemu nastavlja s predstavljanjem pjesama koje je možda volio u mladosti, a neke su vjerojatno i iz vremena mladosti njegovih roditelja. Svaki disk na albumu ima svoj naziv, pa tako imamo “’Till The Sun Goes Down“, “Devil Dolls“ i “Comin’ Home Late“.

Na albumu su neki više, a neki manje poznati jazz standardi, dok su isto tako neke više, neke manje uspješne obrade. Naći ćemo tu i neke vječne evergreene poput “Stormy Weather“ , “As Time Goes By“, “My One and Only Love“, “These Foolish Things“ ili  “Sentimental Journey“.

Boba Dylana nitko nikada nije doživljavao kao velikog pjevača ili instrumentalistu, nego prvenstveno kao velikoga autora, vjerojatno jednoga od dvojice, trojice najvećih koji još trenutno djeluju na sceni.

Ni sam Dylan ovim albumima obrada nije nikome pokušavao dokazati da je pjevač ranga jednoga Franka Sinatre, nego je vjerojatno osjetio potrebu da neke sebi drage pjesme, iz nekog svoga perioda življenja, ostavi zapisane na možda jedan malo drugačiji način, bez orkestara ili big bandova, nego sa svojim matičnim bendom i sa svojim glasom, kakav god da je.

Nije ovo prvi put da Dylan radi obrade. Počeo je s tim još 1970. g. na “Selfportrait“ kada je u Nashvilleu s izvanrednom ekipom glazbenika snimio album s nekoliko vlastitih i hrpom obrada pjesama drugih autora i country i blues tradicionalnih standarda. Još jednom je nešto slično ponovio 1973. g. na albumu “Dylan“ gdje je između ostaloga obradio i tradicionalnu “Lily Of The West“ koju je kasnije uspješno obradio i gore spomenuti Branimir Štulić pod imenom “Usne vrele višnje“.

Uglavnom, “Triplicate“ neće puno toga promijeniti u kompletnoj Dylanovoj diskografiji, ali od Dylana se danas više niti ne očekuje da nešto mijenja, niti da piše nove “Blowin’ In The Wind“ ili “A Hard Rain’s a-Gonna Fall“, to prepušta drugima, a on sâm prolazi putevima vlastite prošlosti ili čak možda i svodi završne račune.

Bio “Triplicate“ zadnji ili ne iz ove Dylanove serije albuma obrada, jedno je sigurno. Koliko god on snimio albuma s obradama uvijek će postojati višestruko veći broj albuma s obradama njegovih pjesama i to dovoljno govori o njegovoj veličini i veličini njegove pjesmarice s kojom se rijetko tko može usporediti.

A aklamacija za ove albume mu ne treba. On je priznanja za svoj rad odavno dobio. A nedavno je kapnula i Nobelova nagrada, pa zašto se ne bi malo i opustio.

Foto: YouTube Screenshot

Ocjena
3.8 out of 5

3.8

Vrlo dobro
3.8 out of 5