RECENZIJA: „Hidden Figures“ – vječna borba Rusije i SAD-a, ali i borba za crnačka prava
24. travnja 2017.
Nikola Knežević (2002 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: „Hidden Figures“ – vječna borba Rusije i SAD-a, ali i borba za crnačka prava

Jedan od filmova nominiranih za Oscara, „Hidden Figures“, govori o skupini vrsnih matematičarki NASA-e čiji će rad konačno prepoznati i sama NASA-a i čijom zaslugom su Amerikanci uspješno odveli čovjeka u svemir.

Nažalost po Amerićane, nisu uspjeli prvi to napraviti nego Rusija, vječni „neprijatelj“ (ili bolje da kažem rival) i po svemirskom pitanju. Ali nije ovo samo priča o svemirskom uspjehu, nego i ljudskom uspjehu, odnosno uspjehu drugih i drugačijih, ne po pitanju ljudskosti već boji kože. Jer, nažalost, bilo je to vrijeme i velikog manjka prava crnačke zajednice, odnosno Afroamerikanaca, koji su samo zbog boje kože bili građani drugog reda.

Redatelj i jedan od scenarista Theodore Melfi, koji nije imao zapaženi uspjeh u filmskoj industriji, ovoga puta je uspješno, realno i surovo prikazao veliku nepravdu prema „obojenim ljudima“, kako su ih tada zvali, čak je išao i izvan istinite priče, samo kako bi naglasio veliki ljudski problem. Samo zato što si „obojen“, išao si u poseban WC, sjedio si na posebnim mjestima u autobusu, na poslu bi bio odvojen od ostatka kolega, čak ne bi smio natočiti kavu iz iste posude kao i ostali.

No, to će se uskoro promijeniti kada NASA shvati da su jedine osobe, koje mogu pomoći u razvijanju novog svemirskog programa i konačnog, ali i što bržeg, slanja čovjeka u svemir, upravo „obojene“ osobe, vrsne matematičarke, stanovnice zapadnog dijela NASA-e ili tzv. „obojenog“ dijela koji je bio zadužen za računanje. Kada kažem što bržeg slanja čovjeka u svemir, to je bilo nužno jer je teško bilo priznati da netko uz Amerikance ima napredni svemirski program. Kako bi se što prije ostvario odlazak čovjeka u svemir, a u međuvremenu iščekujući napredno IBM-ovo računalo veličine dnevnog boravka, sva ona računanja oko same letjelice, načina letenja, koordinata i svega potrebnoga trebao je raditi ljudski mozak. Teško je bilo priznati da računati mogu samo „obojene“ matemaričarke, ali njihovo znanje će ipak biti presudno u slanju čovjeka u svemir.

Tri matematičarke su odlično odglumile Taraji P. Henson (nominirana za „The Curious Case of Benjamin Button), koja glumi najnapredniju Katherine, zatim Octavia Spencer (dobitnica Oscara za „The Help“ iz 2011. godine), koja glumi Dorothy, jedinu koja je uspjela skužiti i pokrenuti IBM-ovo računalo i koja je čitala informatički jezik FORTRAN kao neke žene kuharicu, te poznata svjetska pjevačica i glumica Janelle Monáe, koja glumi Mary, vrckastu matematičarku, brzu na jeziku i jedinu koja je jasno i glasno govorila protiv diskriminacije Afroamerikanaca. No, i kolegici Katherine je prekipjelo, pogotovo kada je morala svakoga dana i više puta (po suncu i kiši), nakon što su je zaposlili u samom elitnom timu stručnjaka, ići na WC u zapadni dio kompleksa (800 metara udaljen), a razlog tome je bilo što se jedino tamo nalazio WC za „obojene“. Tada dolazi do ključnog trenutka u filmu i životima, i jednih i drugih, crnačka populacija konačno biva prihvaćena i smatrana jednakom, a zasluga većim dijelom ide Alu Harrisonu (Kevin Costner), koji više nije mogao trpjeti da njegova najvažnija matematičarka, od koje ovisi cijeli program, izostaje više puta dnevno samo zato što nije bilo „prikladnog“ WC-a za nju. Al, odnosno Kevin, je također radoholičar kao i Katherine, ali i jedan od rijetkih koji poštuje sve ljude, kakve god oni boje bili.

Ključni su to trenuci i za NASA-u koja se mora svijetu dokazati kako ima toliko naprednu tehnologiju, ne samo da može poslati letjelicu ili raketu u svemir, nego i čovjeka. A znamo što Rusi misle o njihovoj tehnologiji i kasnijem slijetanju na Mjesec s Apollom 11, na čijim proračunima je radila i spomenuta matematičarka. Rusi i dalje tvrde kako je slijetanje na Mjesec velika teorija zavjere i da je popularna snimka napravljena na Havajima. Zanimljivo, sve što su Neil Armstrong i Buzz Aldrin donijeli s Mjeseca stavljeno je pod oznaku tajne koja istječe ove godine, pa Rusi polako trljaju ruke. Ili će Amerikanci u konačnici trljati ruke, po drugi put.

Najvažniji trenutak u filmu, barem za onu drugu temu cijele priče – borbu protiv rasizma, jest kada Paul Stafford, vrhunski NASA-in stručnjak kojeg glumi Jim Parsons, u kasne noćne sate ipak odaje poštovanje boljem i “drugačijem”, donosi šalicu kave (i to bez natpisa „za obojene“) kolegici Katherine jer je ispred njih još puno posla. Ipak treba u nečemu i prestići Ruse, što će se u konačnici i dogoditi s Apollom 11. A uz kakvu kavu, crnu („obojenu“) ili bijelu, više neće biti važno.

Ocjena
4 out of 5

4

Vrlo dobro
4 out of 5