INTERVJU: Filip Riđički o ex-Yu rocku, Crno-bijelom svijetu, glazbi, iskrenim pjesmama i budućnosti
19. svibnja 2017.
Nikola Knežević (2787 Članci)
Podijeli

INTERVJU: Filip Riđički o ex-Yu rocku, Crno-bijelom svijetu, glazbi, iskrenim pjesmama i budućnosti

Lika Kolorado je definitivno jedan od bendova na koje trebamo obratiti pozornost, pobjednici su HGF demo festivala, najavljuju nastupe na velikim festivalima, struka ih je prepoznala ali i publika.

Prije nego što smo saznali da su pobijedili na HGF demo festivalu u Slavonskom Brodu, razgovarali smo s Filipom Riđičkim, poznatim hrvatskim glumcem, ali prije svega glazbenikom kojeg već godinama viđamo u raznim bendovima, no najnoviji projekt pod nazivom “Lika Kolorado” je nešto što nam je zapelo za oko. Ili uho. Svejedno. Razgovarali smo o raznim temama, vratili se u prošlost, proricali budućnost, uspoređivali jedno i drugo, prisjetili Nicka Cavea te sve u svemu razgovarali o glazbi i njezinoj iskrenosti.


Lijep je uspjeh uopće doći do finala HGF demo festivala, jednog zaista zanimljivog festivala koji promovira nove bendove na hrvatskoj glazbenoj sceni.
„HGF je veliki korak za svaki bend. Šira javnost nije ni svjesna koliko je bendova tu imalo prve korake. To je institucija koja je na sceni od 1996. godine, još od tada svake godine rade na promociji demo bendova. Mada, “demo bendova…” Ta riječ “demo” više nema nikakvo značenje. Nekoć je demo značilo, kada sam ja bio klinac, svaki bend iz svakog haustora, odnosno svaki kvart, je imao svoj haustor, a svaki haustor svoj bend. To se danas raščistilo, više nema demo bendova jer glazbenici dobro znaju što žele, nema više ofrlje pokušaja, ako si na sceni, mlatiš se rukama i nogama da stvoriš upečatljiv zvuk. A HGF ima nevjerojatan nos prepoznati koji su to bendovi koji strše van iz te džungle. To ne govorim zato što su nas izabrali nego zato što pratim njihovu organizaciju godinama – to je ime koje ima svoju težinu. Već sam s drugim sastavima svirao na HGF-u i svaki put me razveseli, svaki put mi je čast. Kada kažeš kolegama da sviraš na HGF-u kuži se o čemu se radi i da je to big deal . Što se tiče Slavonskog Broda to mi je zaista prvi put. Uvijek mi je užitak svirati u novim gradovima jer svaki grad ima svoju publiku – unikatnu publiku koja je u svakom gradu svoja, pa zato i je užitak ovdje zasvirati da vidim kako Slavonski Brod reagira na glazbu, kakva su publika, kako dišu. Užitak mi je doći ispipati teritorij i mislim da se dobra muzika treba osjetit svuda u Hrvatskoj. Lijepo je što se može zasvirati u Brodu, Osijeku, Rijeci, Splitu i Dubrovniku i lijepo je da se taj „prokleti“ Zagreb razbije, odnosno da se kulturna događanja odvijaju u cijeloj Hrvatskoj.“

Ajmo sada o bendu, prvo nazivu, niti je vezan uz Liku niti uz Colorado, kako ste došli do njega i nekoliko informacija nam reci o bendu.
„Za naziv me često pitaju, razlog je jednostavan a ustvari nije. Jedne sam godine preko neke aplikacije za putovanje putovao s nekim nepoznatim curkama do Zadra. Dvije su cure htjele izaći na Velebitu, to je bio neki plan, prolazili smo kroz Velebit, cijelu Liku, pa onda preko magistrale do Zadra. I iz nekog razloga kada smo se vozali po Lici uhvatila me hipnoza, osjetio sam da Lika ima neki groove koji mi je totalno interesantan. I onda mi je prošlo kroz glavu da taj kraj uopće ne poznajem. Lika je od Zagreba, da se ne osramotim koliko kilometara, ali blizu. A ja o njoj ne znam apsolutno ništa. To je nepoznanica za mene i prošla mi je kroz glavu ta američka fraza „might as well može biti Colorado“ jer ne poznajem ovo mjesto i krajolik i ove ljude. Okružen sam ljudima koji stalno putuju ali i sele na razne destinacije ovog svijeta i sada mi prošlo kroz glavu kako imaš iza ugla carstvo, Narniju koju možeš otkriti – i to mi je bilo fora da ne moraš otići u Colorado da otkriješ Liku, to je ideja. A onda mi je Vanja rekao da je Nikola Tesla, koji mi je uvijek nekako bio poveznica uz sve što vjerujem, energija, svemir, sve nešto, a on kao čovjek koji je toliko toga stvorio, bio je iz Like i imao je laboratorij u Coloradu. Kaj se tiče samog benda, bavio sam se muzikom čitavi život i nikada se nisam usudio biti pred mikrofonom i podijeliti nešto pred publikom, iako sam pisao pjesme. I kako sam postao stariji prolazilo me to i odlučio sam probati, skupio sam ekipu koju već znam neko vrijeme i neke koje nisam znao uopće, dakle Anu Jelić na basu, Pavla Gulića na bubnjevima i Vanju Senčara na gitari, i hajd’mo probati. Sada imam tri banke, valjda mi je pukao film i ne sramim se više samog sebe toliko pa sam stao naprijed i hoću podijeliti te pjesme sa publikom i to je to.“

Glazba ide nekako tebi i kroz glumu, već si u dvije serije bio vezan uz glazbu, sada uz Crno-bijeli svijet. Kakvo je to bilo iskustvo za tebe proći kroz taj ex-Yu rock, gledavši sve bendove, hitove i cijelo to doba? Vjerujem da je bilo jedno lijepo iskustvo?
„Pa je, odgajan sam na tom ex-Yu rocku, iako mi je taj naziv jako čudan i ne volim ga, uvijek ću to gledati kao “našu” glazbu i “našu” scenu. Kada kažem „našu“ mislim na cijeli Balkan, jer to je bilo nešto naše, nitko drugi nije imao te bendove. Nije Amerika imala Haustor, EKV, Azru, Film, to je bio veliki dio naše glazbene baštine. Kada proučiš te bendove i o čemu su pjevali, kako su radili to što su radili, to su, neću reći velike cipele za popuniti, nego ti se čini da ne možemo stajati na ramenima tih divova jer su preveliki. I kada mi se pružila prilika da zaigram u Crno-bijelom svijetu i kada sam malo dublje zaorio u to, shvatio sam da ti divovi možda ne bi ni htjeli da ih tako gledamo. Bili su to neki klinci iz tog vremena koji su zajahali na tom valu, stvorili nešto svoje i to je ta inspiracija, nije bitno s čime se baviš. Da osjetiš svoje vrijeme, zajašeš na njemu, stvoriš nešto svoje i glavni je cilj – nemoj raditi za publiku, radi za sebe, ako se ljudima svidi – super, ako ne, to nije tvoj problem. Ti radi tako da će jedina osoba koja će slušati tu muziku biti – ti.“

Možda nekada i previše idemo u prošlost, stalno spominjemo ex-Yu rock, odnosno te divove i sve je to ok, ali jesmo li možda previše koncentrirani na prošlost umjesto sadašnjost i budućnost, na bendove koji su sada aktualni, kao i Lika Kolorado? U redu je uspoređivati, vraćati se u prošlost zbog toga, no možda idemo krivim smjerom.
„Hmm…Moja generacija, ja sam 86. godište, ne znam kako klinci koji su 2000. godište, živi u vremenu koje je dosta nesigurno. Trenutno, država se raspada zbog raznih faktora, da ne spominjem ime firme koju svi znamo. Kriza je u Vladi, po sedmi put zaredom, a nitko ne reagira – i to nije zato što mislimo da nema nade nego zato što smo to već toliko puta vidjeli da nema interesa za akciju. Ima ta nekakva „trava je uvijek zelenija“ varijanta i to je razlog zakaj ljudi sele u te silne Irske. Zato, čini mi se, ponekad sa sjetom gledamo unazad, taj Novi val, mada ja ni nemam kaj gledat unazad, 86. sam godište i bio sam klinac kada se to događalo. Ali ono što su mi rekli o tom vremenu je da je uvijek bila nada za neko bolje sutra, a danas gledamo svi malo više u sebe i mislim da taj pogled u nazad je produkt tog „trava je uvijek zelenija“. Što se toga tiče gledamo li krivo, unazad umjesto unaprijed, ima neke istine, ali taj „naprijed“ mene osobno straši. Vidim kuda svijet ide, generacije su sve isključenije, svi gledamo u te svoje mobitele, svijet je prebrz, sve se to jako brzo događa i barem moja generacija polako, ali sigurno gubi tlo pod nogama. Današnji bendovi sanjare drugačije, odnosno ne sanjarimo da se vraćamo u prošlost, sanjarimo o Wembleyima, Arenama, Hyde parkovima, a debelo smo svjesni da čak iako smo najbolji bend u Hrvatskoj, da na Wembleyu nikad nećemo zasvirati. A istovremeno postoji ta uzrečica Oasisa – „ako ne želiš biti Beatlesi onda je za tebe to samo hobi“. Tako da smo u toj jednoj paradoksalnoj situaciji, gledaš unazad i misliš „ako su oni mogli, onda možemo i mi“, a gledaš unaprijed i samo se možeš suočiti s jednom nesigurnošću. Možda imaš pravo kada kažeš da trebamo gledati na “sad”, raditi na sebi sad, raditi na društvu sad. Evo, bio sam na toj konferenciji za novinare HGF-a i vidio ekipu koja tako radi; HGF radi za sadašnje bendove, bikeri u Sl. Brodu za sadašnju scenu i ima nešto u tome da zaboraviš na prošlost i radiš “trenutno”, ali to je najteža lekcija na svijetu i još uvijek radim na tome.“

Filip na HGF  demo festivalu

Vratimo se na Liku Kolorado, nekoliko singlova je već objavljeno i dobro su prošli. Indie rock dobro prolazi u Hrvatskoj, ali vi imate jedan baš kvalitetan indie rock, nije to bezvezno udaranje po instrumentima, nego ima neku svoju priču.
„Hvala puno na tom mišljenju. Trudimo se izrazito jako ne nasjedati na prve lopte. U principu radi se o tome da smo svi već stari u tome, već smo u godinama u bendovima, imali smo gomiletinu bendova. Eto vidiš u kojem svijetu ja živim i u kojoj kulturi da je prva riječ koja mi pada na pamet na engleskom jeziku, „disillusioned“, dakle nemamo više nikakve iluzije. Neki dan sam čitao intervju Nicka Cavea koji kaže „najveći problem današnjeg glazbenika u rocku jest napisati iskrenu pjesmu.“ Danas napisati iskrenu pjesmu je trik, imaš lasere koje trebaš preskočiti jer, kao što i sam sigurno znaš, mainstream je kidnapirao i monopolizirao ljubavnu tematiku. Nemreš napisati ljubavnu, kamoli doboljubnu pjesmu. Ne mogu jer to ekskluzivno pravo, ljubavne i narodne pjesme drže ljudi u mainstreamu, neću govoriti narodnjaci jer to je glupo. Ali hoću reći da danas napisati iskrenu i ljubavnu pjesmu je izuzetno teško. Kažeš, bubam, „ja nju volim ,ona mene neće“, to ima konotaciju bljuvotine i ono „daj nemoj me…“. Ali gle, o čemu ćemo pisati ako ne o najiskrenijim emocijama. S tim da je moj zadatak da te emocije nisu samo ljubavne, nego i ljubomora, moj jal i sve ono najcrnje kaj mogu iz sebe izvaditi van i staviti u pjesmu. To je iskrenost. Moj guru mi je jednom rekao da je rađanje umjetnosti, u tom slučaju glazbe, skidanje gaća u publici. Staneš pred publiku i skineš se gol, kažeš „ovo sam ja“, ako ti se sviđam – super, ako ne tu ne mogu ništa. Zato je tu Lika Kolorado, da radimo iskrene pjesme.

Zanimljiv je videospot novog singla.
„Anja Đurinović je draga kolegica s kojom sam studirao. Koliko je kvalitetna pokazuje da je završila i u ansamblu Gavelle. S njom sam na fakultetu radio tzv. kontakt impro s velikim profesorima, Sašom Božićem i Ksenijom Zec koji su nas naučili mnogo. Imali smo tu etidu koja se bavila jednim kontaktom i improvizacijom kroz tjelesnost kroz koju možeš ispričati priču. U tom slučaju naša priča na faksu je bila – dvoje ljudi koji pokušavaju na fotelji zauzeti najbolju poziciju za spavanje. U spotu su to dvoje ljudi koji se drže na rezervi, par koji se ne voli, odnosno koji se voli zbog tjelesnosti, ali imaju barijeru između sebe. Nema tu ljubavi, to je jedan bazični seksualni nagon. Imaš tu osobu sa sobom, ali imaš ju u rezervi dok ne dođe netko drugi. To smo pokušali kroz tijelo pokazati u okruženju jednog kluba. Nadam se da je to dobro prošlo. Volio bih da to ekipa pogleda, upišite u YouTube Lika Kolorado i pjesmu „Sigurno“, procijenite sami kako vam se čini.“

Ali opet se na kraju spota vraćaš nazad toj djevojci.
„Da, to je ta situacija. Znam osjećaj kada odeš i kao „neću više nešto“, ali iz straha se vratiš nazad. I to je to, to je moja motivacija pisanja pjesme, suočavanje s tim najslabijim točkama i ne bojat se njih. Ne treba reći – „ja nisam ovo“, ja jesam ovo, sa svim svojim greškama, greške su ono što me čini čovjekom i to je ono što hoću raditi.“

Foto: Nikola Knežević