Intervju s ravnateljem “100 violina”: “Nije toliko teško postati dio orkestra koliko je teško opstati u njemu”
10. lipnja 2017.
Nikola Knežević (1218 Članci)
Podijeli

Intervju s ravnateljem “100 violina”: “Nije toliko teško postati dio orkestra koliko je teško opstati u njemu”

Budimpeštanski ciganski orkestar “100 violina” već je nekoliko puta nastupio u Hrvatskoj, poput Zagreba i Pule, a nedavno su po prvi puta bili i u Slavonskomm Brodu.

Bila je to prigoda da porazgovaramo s ravnateljem Nándorom Bekeom Farkasem, koji kaže kako u orkestru imaju dva vrlo značajna solista, to su glavni primaš József Lendvai Csócsi i svirač cimbala Oszkár Ökrős, te brojne druge vrhunske soliste.

Ima li ih doista sto, što je sve potrebno da netko postane član ovog orkestra i sve ostale nepoznanice saznali smo od ravnatelja Nándora Bekea Farkasa na konferenciji za novinare prije nastupa u Slavonskom Brodu.

Nándor Beke Farkas

Ima li vas stvarno 100?
Ima nas 138, a 120 je stalno zaposlenih glazbenika.

Kako se postaje glazbenik u ovom planetarno poznatom orkestru?
Vrata su otvorena svima. Naravno, imamo članove orkestra koji su došli izvan granica Mađarske, Slovačke, Vojvodine, Karpata i Transilvanije. Nije toliko teško postati dio orkestra koliko je teško opstati u njemu.

Riječ je o akademskim glazbenicima, je li tako?
Naravno, prva generacija su bili naši djedovi koji nisu bili akademski obrazovani, ali mi je imamo. Njihov talent smo naslijedili. Vidjet ćete da uopće nemamo note, ali naravno prvo smo učili iz nota. 

Ansambl Rajko kojeg smo gledali već u Brodu, koja je razlika, o čemu je tu riječ jer se u oba spominje 100 violina?
Rajko u mađarskom romskom slengu znači cigančić. To je jedna škola glazbenika, vrlo je važna za doškolavanje mladih glazbenika. Tamo se mladi ljudi obrazuju i 80% njih postaju članovi našeg orkestra. To je glazbena škola osnovana za naše potrebe. Vrlo su talentirani mladi glazbenici, ali ovdje kod nas će postati stvarno veliki glazbenici.

Kuda idete poslije Slavonskog Broda?
Idemo na festival Smetane, između Brna i Praga, mjesto se zove Litomyšl, to je 26. lipnja. Imamo puno koncerata u Mađarskoj, sljedećeg mjeseca idemo za Italiju, a u listopadu ćemo imati jedan interesantan koncert u Sibiru. Tamo ćemo vjerojatno trebati ponijeti više kaputa nego ovdje kod vas (smijeh).

Što najradije svirate za sebe, za svoju dušu?
Sve sviramo od srca, kada smo sami sviramo mađarske i ciganske pjesme, onda i pjevamo i plačemo, smijemo se ponekada i dosta se volimo. Svaki naš koncert je za nas premijera jer orijentirani smo na uspjeh i ono što sviramo to i volimo. To je naš život.

Maloprije ste rekli kako nemate note, je li onda repertoar unaprijed dogovoren ili to ide spontano?
Naravno, ali ipak smo program zapisali prije početka. Ono što je naša specijalnost i što smo preuzeli od naših predaka, sviramo iz glave. Tada naši preci nisu imali iz čega čitati note. Tako da i mi više od 100 pjesama znamo napamet. Hvala vam na pozivu i nadam se da ćete se dobro zabaviti, te da ćete dobro pisati o nama (smijeh).

Foto: Nikola Knežević