Elvis Stanić za Music Box: “Jazz je potpuna sloboda od bilo kakve prisile – jazz je životni stav”
Elvis Stanić, jedan od najboljih hrvatskih suvremenih gitarista i harmonikaša i najnagrađivaniji jazz skladatelj i producent srednje generacije, nedavno je objavio novi autorski album.
Album je nešto posve drugačije od svih prijašnjih uradaka, a na njemu sudjeluju Simfonijski orkestar Osla uz goste Olivera Dragojevića, Željku Veverec, Igora Geržinu, Meri Trošelj, Natašu Tonković, Natašu Uljan Vitezić i Kristinu Radovčić Kiki. Album je posvećen jazzu, tradicionalnoj i orkestralnoj glazbi.
Prije nekoliko dana Elvis Stanić je promovirao album na mini koncertu u Bogovićevoj ulici u Novoj ploči, a tim povodom razgovarali smo s ovim vrhunskim glazbenikom, prije svega o jazz i etno glazbi, poziciji Hrvatske na jazz mapi, ali i novom albumu.
Što za Vas znači jazz i kada bi Vas netko pitao da ga opišete kako bi to uradili?
Jazz je potpuna sloboda – sloboda od bilo kakve prisile, u smislu da nešto mora zvučati ovako ili onako, da uopće „mora“… i to se ne odnosi samo na muziku, za mene je jazz životni stav, način života kojeg sam odabrao.
Uz jazz je desetljećima povezana i Hrvatska koja je oduvijek imala zanimljivu jazz scenu. Kako biste ju opisali, odnosno je li ovo danas najplodnije vrijeme hrvatskog jazza ili mislite drugačije?
Mislim da je danas jazz scena puno šarolikija i raznovrsnija nego pred, recimo 20-tak godina. Globalno vrijeme i internet učinili su naravno svoje, pa mi se čini da smo više u toku s onim što se događa vani. Osim toga, puno je mladih ljudi studiralo posvuda i vratili su se u Hrvatsku „nabijeni“ znanjem i voljom da nešto naprave. Naravno, ne mislim da su svi podjednako uspješni u tome, talent i volja su ipak dvije razdvojene kategorije, pa ne bih rekao da je ovo „najplodnije“ vrijeme hrvatskog jazza, prije bih rekao „najgušće“ do sad.
Gdje je Hrvatska na svjetskoj jazz mapi?
Mala zemlja s još manje jazz glazbenika, ali s nekoliko izvanrednih talenata svjetske veličine. Skoro, pa kao i u sportu, ili u bilo čemu drugom. Danska i Norveška, recimo, (ako hoćemo biti nemilosrdni) su veličinom tu negdje, kako površinom tako i naseljenošću, pa se ne možemo baš usporediti na mapama jazza.. no stvari se razvijaju u dobrom smjeru, i vjerujem da razvitak HR scene, kao i kvaliteta jazz projekata polako ali sigurno, raste.
Jedan ste od najboljih hrvatskih suvremenih gitarista i harmonikaša i najnagrađivaniji jazz skladatelj i producent srednje generacije. Koliko je sada iza Vas godina rada i kako se to sve razvijalo? Kada ste se prvi put zaljubili u jazz?
Puno godina, brada je skroz posijedila od prvog albuma… U jazz sam ušao iz bluesa, negdje početkom 80-tih prošlog stoljeća, i to kroz glazbu Pat Methenyja, Weather Report, Mahavishnu Orchestra… ja sam ona „post-bop“ generacija, koja je Charlija Parkera otkrila nakon Michaela Breckera, a Wesa Montgomeryja nakon Johna McLaughlina… Samim tim to je i diktiralo naš (moj, Matijin, Tamarin…) ukus. Mi smo ECM generacija. Iz tog backgrounda nastao je Elvis Stanić Group, i svi albumi, sva glazba koja je putem stvorena.
Koliko je teže svirati jazz od ostalih glazbenih žanrova? Kada gledam neke jazz koncerte, puno znoja vidim, ali i puno energije i puno strasti kada je u pitanju sviranje određenih instrumenata.
Mislim da je energija i strast nešto što mora postojati u svakoj, baš svakoj glazbi, ne samo u jazzu. I znoj, i krv, ako hoćete, za svirku se gine! Tako bi barem trebalo biti, i da, činjenica je da se to više vidi u jazz ineterpretacijama, no taj faktor „predanosti“, „devotion“ je jednako bitan kao i talent, ili puno volje i rada. Jer bez odlučne posvećenosti da se da sve od sebe za svaku notu koja se svira, nema uvjerljivosti – publika vam ne vjeruje.
Idemo malo porazgovarati o novostima vezanima uz Vas, imate novi studijski album koji je prije svega poseban po tome što na njemu sudjeluje simfonijski orkestar Osla. Predstavite nam malo taj uradak, malo o pjesmama, ostalim gostima, ljudima koji su radili na njemu i kako je uopće nastajao, te kako je došlo do suradnje s orkestrom?
Ovaj album je na neki način prekretnica u mojaj karijeri. Stvarao se vrlo dugo, nekih 5 godina, i rezultat je velike kreativne krize kroz koju sam upravo prošao. Naime nakon „Sol et Lune“ nisam se više htio ponavljati, htio sam nešto drugo, a nisam znao što… užasno puno vremena sam proveo za gitarom, pokušavajući napraviti nešto novo, drukčije, ali većinom bez ikakvih rezultata. I tada sam, ali ono, zaista slučajno, uzeo pod „šape“ harmoniku – moj prvi instrument, s kojim sam ušao u svijet glazbe, i… stvari su se počele stvarati, događati, i to vrtoglavom brzinom,u nekoliko mjeseci nastao je cijeli album. Upravo zbog toga sam ga i nazvao AIR /Zrak – jer to je spiritus movens harmonike – zrak koji struji tamnim komorama i stvara zvuk. Osim toga, taj zvuk je upitao i svoj kontekst – to je bila boja komornog, klasičnog orkestra, i to je ustvari suština novog albuma. Zvuk harmonike, u kontekstu simfonijskog orkestra, recimo, možda malo u maniru filmske glazbe, ili suvremenog orkestralnog jazza. Uostalom tu su negdje također korijeni na kojim sam gradio svoju inspiraciju – Richard Galiano, Toots Thielmans, Metropole Orchestra… A suradnja s Oslo Symfoniorkesterom je začeta posve slučajno, tijekom jednog od mojih čestih „lutanja“ po sjeveru. Nakon povratka sa Svalbarda, zastao sam u Oslu, u nekim sastancima i razgovorima oko suradnje Liburnia Jazza i Oslo Jazz Festivala, i pokazalo se da je jedan od suradnika OJF naše gore list, Matija Pužar, koji je slučajno (!) i kontrabasist u Oslo Symfoniorkesteru. I tako, malo po malo, razgovaramo o glazbi, mojim novim projektima, orkestru kojeg još uvijek tada nisam imao, i… njima je ideja bila zanimljiva, i odlučili su sudjelovati u projektu, s tim da napravimo „Joint Venture“ – album koji bi se izvodio i u Hrvatskoj i u Norveškoj. Povezali smo se,odradili par proba, i put „Rainbow Studija“, legendarnog ECM-ovog studija, o kojem smo nekad samo čitali na omotima Garbareka, Molvara i ostalih… i evo – album je tu.
Imali ste i koncert u Novoj ploči u Bogovićevoj na kojem ste promovirali album. Kako je to prošlo i gdje vas možemo dalje gledati i slušati?
Izvrsno – to je sjajna praksa malih „ad hoc“ koncerata, bez puno pompe – jednostavno uzmi instrument, i sviraj. I tu se najbolje vidi što tko može, bez efekata i pirotehnike. Ljudi su se spontano okupili, sjeli preko puta, i uživali. A sada idemo dalje – najprije na Jazz festivalu Rovinju, uz Olivera Dragojevića i Antonia Serrana, pa zatim na Liburnia Jazz Festivalu u Opatiji, uz Richarda Bonu i još sijaset koncerata tijekom vikenda od 7.- 9. srpnja, pa se onda selim u Grožnjan, na Ljetnu Jazz Školu i Jazz is Back Festival, i još jedno more svirki i koncerata. No kruna svega je kraj ljeta i završna turneja po Kini, točnije provinciji Shaanxi, gdje ćemo svirati od 4 – 10. rujna.
Tko bude uz Vas na koncertima, tko Vas od glazbenika prati?
Jezgra Elvis Stanić Groupa su Branimir Gazdik (bubnjevi), Maasej Kovačević (klavijature), Meri Trošelj (voc) i Goran Rukavina (bas). No kako Brane i Maasej imaju i „radnu obavezu“ kod Gibe, u postavu često ulijeću i nekadašnji članovi obitelji ESG – Tonči Grabušić, Ivan Popeskić, ali i neke nove „nade“ – Damjan Grbac, Vedran Ružić…
Iznimno ste uspješni i u etno glazbi, fuziji etno i jazza. Koliko je hrvatska etno glazba zapostavljena, odnosno koliko je uspješno približavamo mlađim generacijama?
Nedovoljno. Kako je globalni „World“ trend davno prošao, tako smo i počeli zapostavljati naše glazbene korijene (čast izuzecima – Tamara), a upravo su ti tradicionalni korijeni ogromno vrelo inspiracije za hrvatsku jazz glazbu. Po meni je glupo pokušavati biti nešto što generički nismo. Koliko god dobro swingali, nikad nećemo swingati kao crni američki jazzeri (i ovi potonji, čitava rap i house kultura). Međutim, svoju tradiciju najbolje razumijemo upravo mi sami. Volio bih jako vidjeti i čuti više projekata na hrvatskoj jazz sceni nadahnutih izvornom glazbom, i to što je moguće raznolikijih, drukčijih… Pa čitava skandinavska jazz scena, odnosno ono što se tamo zove „New Improvisational Music“ nastala je upravo na njihovoj izvornoj glazbenoj tradiciji.
Etno ili jazz ili etno/jazz, teško pitanje, ali kada bi Vas netko pitao da izaberete ono najdraže što bi to bilo?
Dobra glazba i dobra izvedba, štogod ona bila. Tu na žalost, ili na sreću, nemam predrasuda. Čuo sam u životu jako puno lošeg jazza, i jako puno dobrog etna, bluesa, rock’n’rolla… Naravno, ako smo u krajnostima, uvijek sam za dobar jazz.
