IZVJEŠĆE/FOTO: Treći dan 12. INmusica – j***š festival bez kiše i blata
22. lipnja 2017.
Boris Abramović (79 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE/FOTO: Treći dan 12. INmusica – j***š festival bez kiše i blata

Trećeg dana 12. INmusic festivala ipak su se uspjeli sresti dvoje starih i tradicionalno nerazdvojnih prijatelja, festival i kiša.

I dok je prijepodnevni pljusak svima donio olakšanje, pa možda i organizatorima jer je malo isprao ogroman sloj prašine koji se stvorio na Jarunu, onaj poslijepodnevni, malo ozbiljniji, koji uopće nije izgledao kao da će baš tako brzo proći i koji se spustio netom prije nego što su trebali početi sa svirkom prvi bendovi donio je razlog možda i za malu zabrinutost. Međutim, dvoje starih prijatelja su se nakon sat vremena rastali, vjerojatno se dogovorivši da se vide za godinu dana otprilike u isto vrijeme na istom mjestu, kako to već i priliči. Nadam se samo da kamperi nisu puno nastradali, a znajući da su većinom Englezi, oni ovo nisu ni osjetili, navikli su i na puno gore stvari, a i INmusic festival pamti puno gore potope od ovoga.

Srećom kiša nije učinila neku štetu pa je program s malim kašnjenjima mogao početi. Prvo smo uspjeli pogledati Danka Jonesa, žestoke Kanađane nazvane po pjevaču i gitaristu, koji su svojim žestokom hard rockom i bluesom uspjeli prodrmati malo pokislu publiku koja se skupila ispred Main stagea. Odmah nakon njih na World Stage izlaze Orchestra Baobab, senegalska atrakcija koja je osnovana još davne 1970. godine, a ponovo se reaktivirala 2001. i od tada izdaje odlične albume i turnejama po cijelom svijetu promovira svoju verziju afro/kubansko/karipskih melodija, koje su i na jarunskom jezeru rasplesale veliki broj posjetitelja.

Za to vrijeme na pozornici Hidden Stagea su domaće snage, Sunshine Madness, predstavljale svoj rad i isporučivale solidnu količinu gitarske buke i svoju neku vrstu post rocka, ali bez iznenađenja.

Stvarno veliki broj ljudi ispred glavne pozornice skupio se da pogleda stare prijatelje Zagreba i INmusic festivala, kultnu irsko-američku atrakciju, Flogging Molly. Viđeni već nekoliko puta uvijek nas ponovo razvesele svojom opakom verzijom irske punkerijane, koja je i ovoga puta svakoga ispred bine natjerala na skakanje, a pivo je letjelo na sve strane. Simpatični Dave King je cijelo vrijeme svojom pričom uveseljavao publiku, a svako malo bi joj, na opće odobravanje, dobacio i koju konzervu Guinnessa.

Nakon njih na World stageu smo vidjeli opaki britanski duo Slaves, koji čine bubnjar Isaac Holman i gitarist Laurie Vincent i koji su svojim žestokim punkom prožetim čvrstim garažnim blues rifovima na gitari i tekstovima sa stavom pokazali publici da nisu ovdje slučajno i da su kritičarske pohvale na mjestu.

Pred sam kraj na Main stageu se spremao zadnji headliner festivala, Kasabian. Bend iz Leicestera je pravi primjerak onoga što Britanci vole, a vrlo je zahvalan za ovakve festivale. Pred ogromnim brojem  ljudi na Velikoj livadi Kasabian je uspio sve natjerati na ples. Svega kod njih ima, od gitarističkog rocka ala Oasis, psihodelije Primal Screama ili Stone Rosesa, ravea Happy Mondaysa ili čistog popa, a sve je to ipak upakirano u Kasabian etiketu. Otvorili su sa “Ill Ray (The King)” s novog, odličnog, albuma “For Crying Out Loud“, koji su predstavili s još par pjesama koje su, iako je album tek nedavno izašao, odlično prihvaćene, a osim novih stvari predstavili su nekakav presjek kompletne karijere, od samih početaka pa do danas.

Sergio Pizzorno, alfa i omega benda i pjevač Tom Meighan suvereno su vladali pozornicom i držali mnogobrojnu publiku kao na uzdi, a ostatak benda je bio zadužen za više nego moćan zvuk koji su isporučivali s pozornice. Na samom kraju su se poklonili i otišli, ali publika nije dala pa su se vratili i poklonili nam još tri stvari na bis među kojima su posljednje dvije “Vlad The Impaler“ i “Fire“ raspametile sve i napravile odličan kraj ove večeri, a i festivala.

Na samom kraju treba reći da smo i ove godine dobili još jedan odličan festival, u što uopće nismo ni sumnjali. Poklopilo se puno toga dobroga, a ako nešto i nije bilo dobro to nismo ni primijetili. Organizatori su se stvarno potrudili da sve bude na svjetskom nivou i tako je i bilo, te se već sada radujemo narednom, trinaestom po redu, INmusic festivalu.

Nadamo se da će ovaj nekome nesretan broj ovome festivalu donijeti sreću, što i ne sumnjamo. Naravno da ne znamo sada nikoga od headlinera za sljedeću godinu, iako se već danas, dok se sklapaju brojne bine već radi na idućegodišnjoj produkciji, ali znajući organizatore ne sumnjamo da će i sljedeće izdanje biti spektakularno. Jedino što zasigurno znamo da će iduće godine biti, to je kiša, i to je zato što tako treba biti. Kišu ne volimo, ali na kišu smo navikli i kiša je sastavni dio ovoga festivala.

A uostalom, jebeš festival bez kiše i blata.

Foto: Antonio Kovačević