IZVJEŠĆE: Novinar Music Boxa na Exit festivalu – crtica s ljeta ljubavi 2017.
Exit nikada nije bio pravi “rock“ festival, uvijek je to bio više “roll“ festival, uvijek su danceri dominirali nad ostalima gore na tvrđavi, ali isto tako su uvijek, svakoga srpnja od kada festival postoji, svi koji su došli, bilo rockeri, bilo reperi, bilo danceri, reggeari ili bilo koja druga sekta koja dođe tražiti zabavu, dobiva ono najbolje, ono recentno i ono u čemu će uživati.
Nije slučajno Exit već godinama upisan u kartu kao najbolji i najveći regionalni festival, i jedan od ponajboljih europskih pa i svjetskih festivala. Zašto je tomu tako, puno je razloga.
Foto: Bernard Bodo
Prvenstveno stoga što se festival održava na bogom danom mjestu. Petrovaradinska tvrđava je nešto o čemu velika većina organizatora sličnih manifestacija može samo sanjati, pogotovo Englezi koji većinu svojih stvarno velikih festivala održavaju na ogromnim livadama i pustopoljinama, koje se često pretvore u blatne kaljuže nakon par dana, a renomee im održavaju samo fantastični line up-ovi.
Drugi razlog je taj što se organizatori svake godine trude ispraviti ponešto što nije valjalo prethodne, tako da stvarno svake godine dobivamo bolju uslugu, što se stvarno može primjetiti na svakom koraku.
Treći razlog je možda i to što ovdje stvarno ima za svakoga po nešto. Kao i svagdje drugdje, i ovdje ima onih koji su samo došli malo hengati par dana, ali i takvi se brzo uklope i nađu zabavu za sebe. Organizatori su se potrudili da nitko ne bude zakinut, niti za komadić zabave, niti za posebne segmente hrane, pića ili bilo čega. Nema što nema.
Ove godine rockerski naglasak je bio prva dva dana festivala, odnosno nulti i prvi dan, kada su u nultu srijedu nastupili (bend od milijun dolara) The Killers, nakon zagrijavanja uz Jonathan i Van Gogh. A prvi dan na Main Stageu je otvorio voljeni novosadski domesticus band Obojeni program. Domaći teren, puno domaće publike i navijača i Kebra i ekipa su ponovo upisali pobjedu. Zagrijavanje je to bilo za meni osobno jednu od odavnih želja koja mi se ispunila tek sada, Jesus And Mary Chain.
Nakon duge apstinacije izlazi im odličan novi album, a na Exitu su uz nove stvari predstavili i presjek svoje duge karijere uz nezaobilazne stare uspješnice koje su, one koji su se našli uz binu, oduševile. Ciljana i probrana publika je bila na ovoj svirci, i upravo o tome sam i govorio, svaki sladokusac će ovdje imati nešto za sebe. Vrlo glasno, vrlo distorzirano, vrlo moćno.
Foto: Jelena Ivanović
Glavna tema i potka ovogodišnjeg festivala je slavljenje pedeset godina Ljeta ljubavi (Exit Summer of Love) koje se dogodilo ili započelo prije pola stoljeća negdje u San Franciscu i na američkoj zapadnoj obali na Monterey festivalu, i koji je promijenio kompletnu pecepciju života, a i razmišljanja onoga vremena. I sâm festival nastoji svojim postojanjem i događanjima mijenjati percepcije i razmišljanja mladih ljudi koji dolaze, ali u ovom današnjem vremenu to će biti jako teško, no međutim u zidovima ove tvrđave na Petrovaradinu barem par dana u srpnju svake godine vlada samo Peace & Love.
Open ceremony festivala je uz fenomenalan program uz baš tu poruku mira i ljubavi održan na Main Stageu, a nakon “Let The Sunshine In“, koju su pjevali deseci tisuća ljudi, održan je i tradicionalni vatromet. A onda je bina pripremljena za još jednu od rockerskih zvijezda festivala. Uz veliki natpis Rock’n’Roll na bini se pojavio Liam Gallagher, pjevač i zvijezda nikad prežaljenih Oasisa i Main je eksplodirao. I Englezi, koji tradicionalno vrlo rijetko na tvrđavi prate rock događanja, a ima ih brate k’o Rusa, su bili tu i raširili svoje zastave te obilježili teritorij. Scena na kraju, kad je krenuo “Wonderwall”, i kad se u rukama u zraku pojavilo najmanje tridesetak tisuća pametnih telefona i kada je zbor od još desetak tisuća grla više zapjevao, ne viđa se svaki dan.
Ustvari, velika većina ljudi tako nešto na žalost nema prilike vidjeti nikada u životu, a to je velika šteta jer tu se vidi snaga i moć rock’n’rolla, ustvari snaga i moć muzike i potencijal koji je prije pedesetak godina mijenjao svijet, a možda bi mogao probati to i danas.
Događanja se nastavljaju, događanja se izmjenjuju kao na traci. Veličina festivala se možda može predočiti tako da kažemo da se u svakom trenutku na Tvrđavi na 20 stage-eva nešto događa, a uz to postoji još ogromna hrpa toga koja se događa mimo muzičkog dijela. Teško je to nekome i zamisliti, a nevjerojatan je posao to organizirati i realizirati, tako da se ljudima koji su sve to uradili mora nakloniti i skinuti kapa do poda. Biser na kraju ne znam ni kako bih opisao. Kada u pola 6 u jutro (već je odavno svanulo) kreneš sa zadnje lijeve Fusion bine prema zadnjoj desnoj bini i samo putem sretneš par tisuća ljudi, onda ti u biti stvari postanu jasnije. Kako Ronaldo u Realu i Messi u Barceloni prave razliku prema drugim timovima (čast svim ostalima ali vjerojatno je tako), tako i Dance Arena pravi razliku između Exita i ostalih festivala. Kada se u 6 ujutro popneš na skelu i od gore pogledaš u grotlo Arene onda ti je sve jasno. Petnaest, dvadeset tisuća ljudi, kao hipnotizirani plešu uz ritmove najeminentnijih svjetskih DJ-a, svi u miru, svi u slozi i svi u ljubavi. Scene su to za pamćenje i scene su to kojih poželiš biti dio.
Nadamo se da ćemo ako bude zdravlja i dalje biti dio tih scena iduće, a i godina koje slijede.
Foto (naslovna): Benny Gaši
