RECENZIJA: „Dunkirk“ nije još jedan tipični krvavi ratni film nego puno više
21. srpnja 2017.
Nikola Knežević (1748 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: „Dunkirk“ nije još jedan tipični krvavi ratni film nego puno više

Kada kino dvorane diljem svijeta najavljuju nešto spektakularno većinom bude upravo suprotno, ali kada se najavljuje novi film Christophera Nolana onda znamo da možemo očekivati nešto drugačije od onoga na što smo navikli u kinematografiji.

Nolan se smatra jednim od najgenijalnijih umova današnje kinematografije, što je dokazao trilogijom Batmana, ali i filmovima poput „Interstellara“ i „Inceptiona“. Ako se vratimo na njegove ranije radove, svakako treba izdvojiti još jedan masterpiece „Memento“, ali i vrlo dobru „Insomniu“. Kada govorimo o Nolanu, onda vrlo dobro znači prosječno kod ostalih redatelja (čast izuzecima). Upravo sam se toga i pribojavao jer se „Insomnia“ ističe od ostalih filmova po tome što nije riječ o SF priči gdje Nolan sa svojim bratom maksimalno iskoristi maštu, pa čak i u slučaju „Mementa“, još jednog njegovog „pomaknutog“ filma.

Kod ratnih tema je dosta teško otići u širinu, pogotovo ako je riječ o istinitoj priči, što ovdje i jest. U središtu pozornosti je borba kod Dunkirka iz 2. Svjetskog rata, a ovoga puta neprijatelji su napravili toliki pritisak na britansku i francusku vojsku da su ovi morali biti hitno evakuirani. No, ni to im nije omogućeno zbog strašnih i učestalih napada, kako zrakom, tako i podmornicama. Zanimljivo je kako je Winston Churchill obećao Francuzima da će ih Britanci štititi dok bježe iz pakla rata, no dogodilo se suprotno, Francuzi su pokrivali britansku vojsku sve dok i zadnji vojnik nije napustio vatrenu plažu. Tako da je 338 tisuća vojnika uspjelo pobjeći, ali više od 30 tisuća Francuza je ostalo zarobljeno kod Nijemaca. Obzirom da su neprijateljske trupe konstantno napadale, pa su veliki brodovi potanjali, jedini spas je bio poslati privatne brodice, odnosno male brodove i jahte koje su preko kanala La Manche stizale u pomoć.

To se ispostavilo kao dobar potez, pogotovo jer su ti mali brodovi mogli zaći u pliće predjele, te pokupiti i spasiti vojnike. Iako su spašeni, bili su u nedoumici, hoće li kod kuće biti dočekani kao izdajnici koji se nisu htjeli boriti nego su pobjegli iz vreve ratnih događanja. No, bilo je suprotno, heroji su stigli doma na opće oduševljenje njihovih obitelji, prijatelja i cijele nacije, osim Churchilla koji je rekao kako je ovo čudo, ali i kako se bježanjem ratovi ne dobivaju. Zato je možda Nolan i izbjegao možebitnu veću ulogu Churchilla u filmu jer bi ispao kao svaki drugi tipični redatelj/patriot, kako bi neki rekli, koji radi po nečijoj narudžbi.

Ono što mi se svidjelo kod filma su i široki kadrovi koji su snimani kamerama od 70 milimetara i bolje dočaravaju masovnost vojnika koji su se našli u ovoj borbi i samog terena, ali i dramatičnost po pitanju zračnih borbi koje su se odvijale iznad mora. Kada smo kod toga, jedan od glavnih aktera i jedan od glavnih heroja filma i priče je Tom Hardy koji glumi pilota Farriera. Spasio je mnoštvo vojnika koji su zahvaljujući njemu uspjeli pobjeći s plaže, a kako se više približavao njoj bilo je jasno da će ga ona progutati i žrtvovati za sve ono što je učinio. Sjajnu ulogu imao je i Oscarovac Mark Rylance koji glumi jednog od civila koji su se uputili malim brodovima ne bi li spasili kojeg vojnika pri tome stavivši u opasnost sebe, svoga sina, ali i sinovog prijatelja koji se našao na brodu kako bi učinio nešto dobro u životu na ponos svojih roditelja.

Kao što sam rekao, Nolan ne može ići toliko u širinu s ovom tematikom, ali je zato dočarao svu surovost, dramatičnost, napetost, strah i žrtvovanje koje pruža taj prokleti rat. Scene su bile toliko napete da se držiš objema rukama za stolicu/fotelju u kinu ne bi li što prije došle svome kraju. Da ne govorimo kako je doprinijela i glazba Hansa Zimmera, stalnog Nolanovog suradnika koji je još jednom dokazao svoju maestralnost. O tome u zasebnoj recenziji soundtracka filma.

Volio bih da je novi film bio toliko „lud“ kao prošli Nolanovi u smislu iskorištavanja njegovog „pomaknutog“ uma, ali ovakvom realnom i istinitom pričom uspio je napraviti novo remek djelo o kojemu će se dugo pričati. Njegov način razvijanja priče, njegovo redateljsko umijeće i pristup te naglašavanje svih tih sitnih detalja s kojima se i najbolji ne bi zamarali, je nešto što će uvijek biti za stepenicu više od ostalih u svijetu kinematografije. Ovo nije tipičan krvoločan ratni film, poput Gibsonovog „Hacksaw Ridgea“ ili Ayerovog „Furyja“, ne, pametno je izbjegavao tijekom cijelog filma krvoločne scene te se više fokusirao na samu psihologiju rata i sve ono što nije vidljivo normalnim ljudskim okom. Stoga, najviša ocjena i ovoga puta za majstora filma.

Foto: Movie Capture

Ocjena
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5