RECENZIJA: Hans Zimmer glazbom za “Dunkirk” do dugoočekivanog drugog Oscara?!
- Christopher Nolan, redatelj filma “Dunkirk”, je već sâm po sebi genijalan um, a kada se spoji s još jednim genijalnim umom, kao što je skladatelj filmske glazbe Hans Zimmer, onda je sve jasno kakav će finalni proizvod ispasti.
Iako iza sebe ima mnoštvo nagrada, Hans Zimmer je za filmsku glazbu osvojio samo jednog Oscara, dok si je priskrbio 8 nominacija. No, glazba koju je napisao za potrebe filma “Dunkirk” lako moguće da će dobiti dugoočekivanog drugog Oscara, odnosno prvog nakon 1994. godine i filma “Lion King”.
Glazba koju stvara Zimmer nije sporedna u filmovima, nego bi se moglo reći da je njegova uloga među glavnima, baš kao što je to u slučaju najnovijeg projekta Christophera Nolana – “Dunkirk”. Kao glavnu temu soundtracka ovoga puta je izabrao otkucaje sata koji bi mogli simbolizirati i otkucaje srca, odnosno prolaznost, impulse života. Naime, borba kod Dunkirka je bila specifična i dramatična u 2. Svjetskom ratu, te je samo brza reakcija mogla spasiti oko 400 tisuća vojnika koji su se nalazili na toj uzavreloj plaži. Vrijeme je cijelo vrijeme otkucavalo, a ujedno otkucaji srca su bili sve brži i brži kako su scene bile sve dramatičnije i napetije. I sâm Nolan je rekao kako je ovoj, jednoj od najvećih priča u povijesti ratova, trebao samo Zimmer koji će svojom glazbom slušatelja/gledatelja doslovno ubaciti u srž same priče. I to je doista učinio, te dramatičnim melodijama i raznim varijacijama otkucaja dočarao kolike su brze reakcije morale biti kako bi se spasili mnogi životi, odnosno koliko je ova borba bila surova, napeta i važna.
Ponovno je Hans s manje napravio više, ako to mogu reći, odnosno nije komplicirao, baš kao što je to bio slučaj u Nolanovom remakeu “Batmana”. Odabrao je glavnu temu oko koje će graditi priču. Konstantno je ubrzavao i usporavao ritam, odnosno smirivao i agresivno pojačavao melodije ne bi li gledatelja približio emocijama. Ili kako je on to znao reći za “Batmana”, samo dvije note, ali ako dodaš više dramatičnosti možeš kroz njih dočarati sve emocije.
Kako je Nolan posebnom visokom tehnologijom snimao ovaj film, tako je i Zimmer podigao letvicu gore. Kako su borbe u zraku po prvi puta dočarane IMAX kamerama koje su se nalazile na samim zrakoplovima, tako je i skladatelj glazbe te scene dodatno naglašavao, brzim ritmom, melodijama od kojih će vam utjerati strah u kosti i dovesti vas do toga da se objema rukama držite za stolicu ili fotelju u kinu iščekujući konačni rasplet situacije. Koristio je ponovno francuske trube i druge limene puhačke instrumente, ali dramatičnost, pogotovo akcijskih scena, naglašavaju i gudala koja se ponovno čuju kao otkucavanje sata, te povremena ubacivanja bubnjeva koji se sve više pojačavaju da bi opet na jedno izvjesno vrijeme nestali. Sve to u konačnici prerasta u jednu simfoniju od koje vam se sledi krv u žilama. Prije svega ovdje govorim o glavnoj temi “Supermarine”.
Dobro je Zimmer opisao i trenutke filma u kojima nema previše akcije, odnosno gdje vojnici ne izgovaraju previše riječi i izražavaju svoje osjećaje samo preko lica. Glazbom je opisao i ogromnu veličinu plaže kod Dunkirka na kojoj se nalazilo 400 tisuća vojnika, kao i kanala La Manche koji odvaja britansko otočje od ostatka Europe. Kao što sam već istaknuo u recenziji filma, Nolan je koristio kombinaciju IMAX tehnologije i kamere od 70 mm ne bi li dočarao upravo ovo o čemu sam pričao. A u skladu s time i Zimmerova glazba je odlično zabilježila te trenutke.
Zanimljivi dio soundtracka je i melodija pod nazivom “Home”, onaj trenutak kada se vojnici uspijevaju ukrcati u male civilne brodove i doći do vlakova koji će ih kasnije odvesti doma, odnosno onaj trenutak kada su u dilemi – hoće li biti dočekani kao izdajnici (što se nisu borili nego su pobjegli) ili kao heroji. Pa je tako Zimmer ovdje u jednom trenutku prešao iz napete i neizvjesne u pobjedničku i herojsku melodiju koja simbolizira olakšanje vojnika koji su izbjegli sigurnu smrt i postali heroji u svojoj rodnoj domovini. Tu dolazimo i do melodije “Oil” koja opisuje još jednu napetu scenu kada vojnici iskaču iz velikih brodova u more gdje se izlila nafta i u čijem smjeru pada zapaljeni avion te naglašava kako sve njih dijele samo sekunde od smrti. Ipak, na radost mnogih sigurna smrt se ponovno izbjegla, te ovoga puta, za razliku od prošle situacije, Zimmerov suradnik na ovom soundtracku, Benjamin Wallfisch na kraju obrađuje Goldbergovu Varijaciju 15 (Johann Sebastian Bach napisao 30 varijacija za Johanna Gottlieba Goldberga) i odvodi priču u sretni kraj.
Wallfisch je čovjek koji je član Remote Control Productionsa čiji je vlasnik upravo Hans Zimmer. Već su radili zajedno na nekim projektima poput filmova “Hidden Figures” i “Batman vs Superman”. Osim Variation 15 bio je zadužen i za glazbu za kraj filma (“End Titles”).
Vraćam se počeku ovog teksta. Dva genijalna uma, Christopher Nolan i Hans Zimmer, ponovno su bila i dva glavna glumca filma, ali su ujedno i dva vrlo izvjesna kandidata za Oscara, a u konačnici kakva je bila ocjena za prvog, takva će biti i za drugog.
