Tamara Obrovac: “Glazba je vibracija i Židovi su u pravu kada kažu da je ona najbrži put do Boga, tko ili što on bio”
29. srpnja 2017.
Nikola Knežević (2787 Članci)
Podijeli

Tamara Obrovac: “Glazba je vibracija i Židovi su u pravu kada kažu da je ona najbrži put do Boga, tko ili što on bio”

Tamara Obrovac je oduševila publiku u Slavonskom Brodu na svom premijernom gostovanju, a prilikom zatvaranja 28. Brodskog glazbenog ljeta.

Koncert je održan na otvorenom čega se ona pomalo i pribojava, ali otkrila je nakon nastupa, u razgovoru s novinarima, kakva je bila brodska publika, što za nju znači glazba, kako se priprema za nastupe, te što za nju znači pjevanje na raznim dijalektima i skladanje glazbe za kazalište.

Kako ste doživjeli prvi intiman susret s brodskom publikom?
Jako je bilo lijepo. Moram priznati da se uvijek bojim otvorenih pozornica i nekakve gungule, šušura i toga. Međutim, publika je bila fina i disciplinirana, lijepo su slušali i lijepo se dalo svirati, tako da se vidi jedna edukacija i naviknutost na određeni način izričaja. Naša glazba nije jednostavna i nije  sasvim lako biti otvoren  za tu vrstu glazbe, tako da čestitam brodskoj publici. Za prvi put sam stvarno zadovoljna. Mnogi drugi gradovi koji bi slovili kao naviknutiji, nekada nisu bili tako fini kao što je bilo sada u Slavonskom Brodu.

Vaša glazba je elementarna, tu je jazz, tradicionalna glazba, odnosno world music, ali nema tu puno filozofije, je li tako?
Naravno. Često znam reći da je glazba ili istinita ili lažna, istinita za mene ako ima emociju unutar sebe, odnosno ako prikazuje i dočarava emociju. Bez obzira kako se ona zove, kako je nazovete i kojeg je ona žanra. Ako postoji ta istina unutra onda dotiče i ljude koji su manje obrazovani u smislu glazbe. Kada bih morala birati između obrazovane i emotivne publike, obavezno bih odabrala emotivnu.

Okupili ste jako dobre glazbenike.
To su ljudi s kojima jako dugo radim. Počet ću od svojeg najstarijeg „djeteta“ jer sam mama svima njima. Nemam me puno ali sam dobra mama. U pitanju je Krunoslav Levačić s kojim imam više od 25 godina staža, on je krivac što sam se uopće počela baviti ovime jer sam uz njega odrastala. Zatim je tu Žiga Golob na kontrabasu i on je bio mlad kada smo počeli raditi, mislim daje imao 18 godina. Zatim je tu došao drugi Slovenac, Uroš Rakovec na gitari i Fausto Beccalossi, talijanski harmonikaš. Moram priznati da sam to pažljivo birala, dakle birala sam ljude koji nisu samo dobri svirači nego su svirači koji mogu funkcionirati sa svojim virtuozitetom u službi glazbe, a ne isključivo u nekom pokazivanju.

Glazbu interpretirate na više jezika i dijalekata, spominjali ste ovdje istrijansko-mletački, je li tako?
Ovaj CD „Canto Amaroso“ je karakterističan po tome što sam puno dijalekata obradila. Inače, radim jedan projekt koji je vezan uz istarske dijalekte pa sam prema tome uspjela shvatiti koliko je uopće to bogatstvo Istre, tako male, a bogate u dijalektalnom smislu. Mene osobno i ti dijalekti, odnosno njihova govorna muzika, me inspiriraju.  Vi kada čujete istrijanski – „črni malin klopota dok se nit ne jodmota“, to ima svojevrsnu tvrdoću i nekakav grezzo element. A kada čujete – „sentada soun la louna i vardi al mondo caii par indreio“ ili „se me ra morta privari“, to je potpuno drugačija glazba samog govora. Dakle, to me inspirira i vodi u stvaranje glazbe.

Stvarate glazbu i za serije, filmove i kazalište. Vjerujem da to radite za svoju dušu?
Da, meni je to jako zanimljivo. Volim biti taj kotačić koji kreira nešto. Baš sam danas nekome rekla da se odmaram od ove ipak velike odgovornosti koju imam s Transhistriom. I skladam i vodim, pazim da je jelo i da je spavalo (smijeh) i sve. Nemam osobno djecu, ali velim da smo mi sve žene kao kokoši dok sve piliće ne pospremimo. Tako da se s kazalištem odmaram jer nemam tu vrstu odgovornosti, nego sam samo jedan mali dio u toj kreaciji. To jako volim i dozvoljava mi da se žanrovski odmaknem od ovoga što radim. Mogu raditi sve, od punka, techna, do šansone ili bilo čega što je potrebno tkivu predstave ili filma.

Fascinirali ste nas svojim nastupom, kako iz tako sićušnog tijela izlazi tako moćan glas? Kako se pripremate jer za ovo treba dosta energije?
Valjda sam pala u kazan kad sam bila mala (smijeh), nemam problema s tom energijom…kuc, kuc, di je nego drvo (smijeh). Općenito i s nekakvom životnom energijom nemam problema. Priprema vam je bila prvo tehnička i dugotrajna, onda se to potpuno zaboravi i postane mentalna priprema. Ja se tamo trudim prestati biti ja i postati glazba, onoliko koliko mi to uspije toliko ta glazba prelazi na publiku, svemir ili kamo već to ide. To je ipak metafizika jedna. Glazba je vibracija i ono što je tvar postojanja. I zato imaju pravo Židovi kada kažu da je glazba najbrži put do Boga, ma tko ili što on bio.

Foto: Nikola Knežević