RECENZIJA: Valerijan, grad tisuću planeta i luda mašta Luca Bessona
Ako želite nekakav SF spektakl gledati pravim očima, pogotovo ako ga najavljuju u 3D formatu, onda bih svakako preporučio 2D.
Razlog tome je što specijalni efekti tada nisu primarni u filmu i ne odvraćaju vam pozornost od priče, a upravo je Luc Besson jedan od onih koji zna napraviti iznimno dobre priče. „Veliko plavetnilo“, „Nikita“, „Leon profesionalac“, pa čak i „Peti element“, sve su to filmovi koji su se duboko urezali u filmski svijet. Namjerno sam spomenuo „Peti element“ jer to je bio zaista poseban SF film devedesetih godina. Neke detalje je prebacio i na novi SF uradak, odnosno najskuplji film u povijesti europske kinematografije – „Valerijan i grad tisuću planeta“. I u prvom i u drugom filmu glavna tema je opstanak jedne vrste, jedna od glavnih protagonistica filma je manekenka (Mila Jovovich vs Cara Delevingne), a i estetika je slična. I dalje me fascinira ta Bessonova mašta po pitanju svih tih silnih vrsta bića koje se nalaze u tom neistraženom svemiru. Ovoga puta je radio i scenarij i režiju, a cijeli film je temeljen na knjizi „Valerian and Laureline“.
Za razliku od „Petog elementa“ ovdje se ne spašava ljudski planet nego se pokušava popraviti ono što su ljudi napravili najplemenitijoj svemirskoj vrsti. U pitanju je vrsta koja je nedužna i nevina postala žrtva ljudske pohlepe. Luc je koristio razna svoja oružja, čak i humor kako bi razbio napetost filma, iako u nekim situacijama nije dobro sjeo. Pogotovo kada je iskoristio jedan poznati dijalog iz jednog filma u kojem je bio scenarist i jedan od producenata (svi koji su gledali film “Taken” znaju na što mislim). Previše otrcano. Ali ta njegova mašta, taj svijet kojeg je izmislio za potrebe ovog filma, specijalni efekti, vizualni dio filma, boje, slatka mala bića i ona manje slatka, tu mu zaista trebam skinuti kapu i čestitati.
Sjajnu glumačku ekipu je okupio iako je ona sporedni dio filma jer glavne uloge tumače ne previše iskusni glumci. Od ovih poznatih i sporednih uloga spomenimo Clivea Owena, Ethana Hawka i Rutgera Hauera, a ugostio je i poznate osobe iz svijeta glazbe, doduše u manjoj ulozi ali ih treba spomenuti. To su Herbie Hancock i Rihanna. O Bože, kako je lijepa Rihanna. Iskoristio je sav njezin seksipil i savršeno ga uklopio u ovaj film. A gledati Caru kako se bori protiv svih zlikovaca to je još jedno božanstveno iskustvo. Gledavši sve s profesionalne strane, nisu se baš snašle u glumi.
Kada takve dvije ljepote imate u jednom filmu jasno je da će negdje u zraku biti ljubav. Da, ljubav na kraju pobjeđuje. Zašto? Zato što je ljubav jača od svakog zakona i svake politike, od svakog zla i svakog rata. Jedino ljubav može spasiti opstanak spomenute vrste i nadjačati sve crne sile ovoga svijeta kojeg zovemo svemir, a kako – to ćete pogledati u kinu.
Cijeli svijet se okreće oko jednog malog i slatkog bićenceta koje ima nadnaravne mogućnosti, odnosno može od jedne predivne stvari stvoriti puno njih. Taman onoliko da se cijela vrsta oporavi i nastavi svoju plemenitu misiju. Ono što si uzeo od Zemlje, vrati joj višestruko. Kada bi barem mi to znali.
Pogledajte ovaj film, štošta ćete naučiti o sebi, a i bolji je od svih onih SF-ova koji haraju u kinima pa čak i od onih s visokom produkcijom. Zanimljivo, 20 godina se moralo čekati na još jedno dobro SF ostvarenje Luca Besssona. I dočekao sam. Sa zadovoljstvom.
