RECENZIJA: Queens of the Stone Age – “Villains” – zlikovci sazdani od rifova
Queens of the Stone Age nisu pretjerano produktivan bend. “Villains“ je njihov tek sedmi album u više od dvadeset godina djelovanja, treći u zadnjih deset godina i sljedbenik je albuma “…Like Clockwork“ iz 2013. godine.
I moramo priznati, čekanje se svaki put isplatilo. Za razliku od svoga prethodnika koji je na snimanju okupio kremu kakvu je prilično teško okupiti u današnje vrijeme, koja je uključivala uz neke od starih suradnika Queensa kao Nicka Oliverija, Joeya Castilla, Davea Grohla, Marka Lanegana i takva imena kao što su Trent Rezor, Alex Turner pa čak i Elton John, novi album donosi nešto sasvim drugačije. Kompletan album snimio je bend, bez dodatka gostiju, ali zvijezda prijelaznog roka ovaj put bio je producent, i to na poprilično iznenađenje jedan od teškaša, Mark Ronson.
Poznat po šarolikoj listi onih s kojima je surađivao koja uključuje imena od Paula McCartneya do Adele, i od Boy Georgea do Amy Winehouse, Mark Ronson je ime koje bi rijetko netko povezao s nekim poput QOTSA iako se on sam deklarira kao njihov stari veliki fan. Josh Homme i on zbližili su se i dogovorili suradnju tijekom rada na albumu “Joanne“ Lady Gage, i bez obzira na čuđenja i skepsu okoline ova suradnja se pokazala više nego uspješnom i opravdanom.
Već najavni singl albuma “The Way You Used To Do“ dao nam je naslutiti da ćemo dobiti već provjerenu QOTSA kvalitetu upakiranu u možda nešto drugačiju ambalažu, ili bolje rečeno sve ono dobro na što smo navikli od benda do sada imat ćemo i dalje, a uz to dobivamo i jednu novu kvalitetu. Rifovi koji su nas podsjetili na rane, i najbolje dane ZZ Topa, upakirane u boogie ritam koji melje sve pred sobom i tekst koji donosi vječno pitanje…“ Is love mental disease or lucky fever dream?“…
Sâm album počinje s “Feet Don’t Fail Me“, laganim, skoro psihodeličnim uvodom, nakon čega slijedi rifoidna eksplozija koja će nas slijediti tijekom cijeloga albuma i tu se Mark Ronson pokazao kao pravi majstor ostavljajući bendu da se pokazuju u onome u čemu su najjači.
Na samom tekstualnom počeku Josh Homme se samoodređuje i počinje priču o sebi, početku i onome što mu slijedi do kraja.
“I was born in the desert, May
Seventeen in seventy-three
When the needle hit the groove
I commenced moving
I was chasing what’s calling me“
“Domesticated Animals“ nas pita “… Tell me, where’s the goddamn gold?…“, a odgovor je jednostavan, tu, upravo pred nama, samo ga treba prepoznati. “Un-Reborn Again“ donosi neskrivenu reminesenciju na T. Rex s ipak više nego teškaškom artiljerijom. Početni vapaj “…close, come close…“ u “ The Evil Has Landed“ prelazi u gitarski krešendo u ritmu i na tragu nekih od boogie zvijezda sedamdesetih.
Album zatvara “ Villains of Circumstance“, uz “ Hideaway“ jedina uvjeto rečeno laganija stvar, i jedina koja je i nešto starija i koju je Josh već izvodio pred publikom.
“There’s no magic bullet, no cure for pain
What’s done is done, ’til you do it again…
Save me from the villains of circumstance
Before I lose my place“…
Josh Homme je sam rekao da ime albuma nema nikakve političke konotacije niti alegorije na Trumpa, već da mu se sama riječ svidjela i da ju je odlučio upotrijebiti, a i da isto tako može biti i komentar na svačiji životni scenarij.
“ Villains“ nam je pokazao kako se odličan album može snimiti i bez spektakularnih gostiju, a sama suradnja s Markom Ronsonom je svakako dobitak za obje strane i možemo se nadati kako ovo nije i zadnji put da su im se ukrstili putevi, iako ako znamo koliko rijetko QOTSA izdaju albume tko zna što nas sve čeka za par godina.
Naravno da slijedi svjetska turneja na kojoj će se ovaj odličan album promovirati po svijetu, a nama ostaje da se nadamo da će nas ponovo uvrstiti u svoj kalendar nastupa, a ako se to i ne desi sigurno ćemo ih moći pogledati negdje u blizini.
Foto: YouTube Screenshot
