IZVJEŠĆE: Vukovar film festival (11. Festival podunavskih zemalja) – snovi i java
26. kolovoza 2017.
Željko Mirković Miki (32 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE: Vukovar film festival (11. Festival podunavskih zemalja) – snovi i java

Ljubav ne bira. Javi se kao san (jer život je san), ostvari se (ili ne). I prođe (ili ne). Film ugledne i priznate mađarske redateljice Ildiko Enyedi “Tijelo i duša” osvojio je Zlatnog medvjeda u Berlinu (i još nekoliko nagrada), ali i srca publike koja ga je gledala na otvorenju ovogodišnjeg Vukovar film festivala, prikazujući nam rađanje (i ostvarenje) jedne ljubavi, tako krhke, snovite i gotovo nemoguće.

I, upravo zato ili usprkos tome, moguće. Ponori i mračne komore u kojima krijemo naše savršene nesavršenosti, naše strasti, naše želje i osjećaje (pogotovo ako su prešle u domenu psihologijsku i psihijatrijsku), rijetko ili nikada ne izađu van, rijetko se dijele s nekim drugim. “Ti si taj anđeo”, zna se bezglasno reći nekome, a taj netko nekad zna odgovoriti: “Tko? Ja? Ma kakvi…”. A nekad se iz tih krhotina složi divan mozaik, nešto što tvori sliku, ideal kome svi težimo. Ljubav. Razlog zašto jesmo. Poetičan, vizualno, glumački i redateljski jak film koji nas “nagovara” da pogledamo i druge njene radove (pogotovo hvaljeni i slavljeni, po nekima jedan od deset najboljih mađarskih filmova svih vremena “Moje dvadeseto stoljeće”). Uz Petera Bacsoa i velikoga Belu Tarra, dobio sam još jednog umjetnika (umjetnicu) čije ću radove s radošću čekati. Imali smo prilike i vidjeti je u vukovarskom Hrvatskom domu. Mala velika žena. Ildiko Enyedi.

Što se, pak, tiče ruske (ili prije toga sovjetske) kinematografije, nepresušan je to izvor fenomenalnih radova, umjetničkih bisera, gotovo Aladinova spilja filmskoga blaga koje treba iznova otkrivati. Jedan od sjajnih redateljskih vedeta (ranije nas je oduševio “Povratkom” i “Leviathanom”), Andrey Zvyagintsev dio je tog blaga sedme umjetnosti, a u svom posljednjem filmu (za koji je nagrađen Velikom nagradom žirija u Cannesu) također progovara o ljubavi. Nomen est nomen, kažu stari Latini. Odličan originalni naslov (“Nelyubov”) puno kazuje o tome što nas čeka u ovih nešto više od dva sata koji se odmataju pred našim očima. I otkrivaju rane koje svatko od nas nosi sa sobom. Iz ranijeg života koji nastojimo ostaviti iza sebe. Ne bez posljedica. Boris i Ženja se razvode. Pripremajući se za nastavak svoga života (ona s ljubavnikom koji je ostvarenje svih njenih umnih i tjelesnih želja i želi je oženiti; on s trudnom mlađom djevojkom) ne primjećuju dvanaestogodišnjeg sina Aljošu koji jednog dana nestaje… Ljubav je hladnija od smrti, rekao je jednom davno jedan drugi umjetnik. Sve će na kraju prekriti snijeg… Izvrstan film koji svakako treba pogledati. Kao i niz drugih radova koji su se pojavili u konkurenciji igranog, dokumentarnog i animiranog filma. Ili izvan nje. Neke od njih imao sam priliku gledati prije vukovarskih projekcija.

Izdvojio bih dokumentarac “Život od milijun dolara” Roberta Zubera (nama Slavoncima bliska, a svima i bolna tema o djevojčici Nori Šitum i udruzi “Hrabro dijete”), zatim “Sve je bio dobar san” Branka Ištvančića (o Jean-Michelu Nicolieru koji je stradao na Ovčari) i kratki igrani film “Potpisano/nepotpisano” rumunjskog redatelja Adriana Silisteanua (koji je nagrađen i na Motovunu). No tu su i mnogi drugi – “120 otkucaja u minuti” Robina Campilla, Malickov “Voyage of time”, posljednji film Fatiha Akina itd. I ono što je odabrao Đelo Hadžiselimović i ono što su odabrali drugi, popratni programi (pogotovo glazbeni) razlog je da se dođe na obalu Dunava. I uživa.

Lijepo je što državne institucije (resorno ministarstvo i HAVC) aktivno sudjeluju u ovoj manifestaciji, a dodana vrijednost Festivala su lokacije na kojima se filmovi gledaju (prošle godine uživali smo u Almodovarovoj “Julieti” u perivoju dvorca Eltz), a o Bajaderi da ne govorimo.

Foto: vukovarfilmfestival.com