RECENZIJA: Neil Young – “Hitchhiker” – blago za koje smo znali i kojemu smo se nadali
Postoje na ovome svijetu blaga za koja se zna ili čak i ne zna, a koja nikada neće biti otkrivena, postojala su blaga koja su slučajno otkrivena, a postoje i blaga za koja se zna da postoje, zna se i gdje su i kod koga su te se samo čeka vrijeme da budu otkrivena.
Upravo takvo blago je i ovaj, možemo ga u jednu ruku nazvati, i “izgubljeni“ album Neila Younga. Možda će ga netko i pobrojiti kao trideset i osmi album u karijeri ovoga genijalnog kanadskog kantautora, ali možda bi to ipak bilo malo pretjerano pošto je velika većina pjesama koje se pojavljuju na ovome albumu već izašla na nekim od autorovih diskografskih uradaka do sada. Točnije, od deset pjesama koje možemo naći na albumu, osam je već ugledalo svjetlost dana na nekom od dosadašnjih albuma. A priča ide otprilike ovako.
Neil je u periodu između 1975. i 1977. godine na Indigo Ranch Studiju u Malibu u Kaliforniji periodično za vrijeme punog mjeseca odlazio u studio i uz pratnju svoga starog snimatelja Davida Briggsa snimao novi materijal koji se gomilao i čekao priliku za izdavanjem. Stvari sa “Hitchhikera” nastale su, prema podacima iz njegovih “Special Deluxe“ memoara, 11. kolovoza 1976. godine. Sâm Young kaže da je većina materijala nastala maltene u mahu, u jednoj noći, a naravno da je bio potpomognut i velikom količinom supstanci, po riječima autora većinom trave, koke i piva. Jesu li supstance krive ili je to ipak bio najplodniji period stvaranja jednog velikog autora, ne znamo, ali znamo da nam je ta večer podarila sijaset fenomenalnih pjesama. A pjesme su se periodički pojavljivale na sljedećim Youngovim albumima, dozirano, slučajno ili ne, da bi se tek ovih dana našle sve na okupu.
Prva se pojavila “The Old Country Waltz“ već iduće 1977. godine na poprilično nepravedno zapostavljenom “American Stars ‘n Bars“, i to u nešto žešćoj verziji sa bandom. “Campaigner“ se pojavljuje iste godine na bogatoj kompilaciji “Decade“ , a nikada na nekom od redovnih albuma. “Human Hihgway“ izlazi na odličnom “Comes a Time“ sljedeće 1978. godine, a godinu dana kasnije, na remek djelu “Rust Never Sleeps“, izlaze čak tri, “Pocahontas“, “Powderfinger“ i “Ride My Llama“.
Sljedeće godine na “Hawks And Doves“ izlazi “Captain Kennedy“ i to je otprilike to, dok nije 2010. godine, na poprilično iznenađenje na jednom relativno hermetičnom albumu “Le Noise“ , snimljenom u produkciji Daniela Lanoisea, na kojemu uz samo gitaru i glas Neila Younga nije izašla stara, a danas naslovna stvar ovoga albuma, “Hitchhiker“. Osam je to stvari od deset koje su iznjedrili jedna noć punog mjeseca, supstance i genijalnost jednog autora. Na preostale dvije smo se morali strpiti četrdeset i jednu godinu od nastanka, i evo tek napokon smo uspjeli u komadu dobiti nešto što je nastalo tako davno.
“Hawaii“ je jedna lijepa, kratka melodična, pjesmica kroz koju možda i kirurškom preciznošću možemo odrediti da je trava ta supstanca koja je pripomogla u nastanku, dok je “Give Me Strength“ još jedan predivni izgubljeni biser koji je ipak imao tu sreću da nađe put do publike barem danas, kada već nije završio na nekom od velikih albuma u prošlosti.
Kao što već rekoh, većinu pjesama smo do sada već imali prilike čuti i uživati u njima, pa čak i u ovim akustičnim verzijama smo ih već slušali po kojekakvim polupiratskim “Chrome Dreams“ i sličnim kompilacijama, ali do sada ovo blago za koje smo znali da postoji nismo imali prilike čuti, vidjeti i držati u ruci u komadu. Stoga je za svaku hvalu Youngova volja da ovo podjeli s obožavateljima jer ovo je ponajprije vrijednost koju će cijeniti njegovi fanovi, a imajući u vidu da njegova diskografija zadnjih godina relativno stagnira, prvenstveno u kvaliteti, svakako ne u kvantiteti, pa je time vrijednost još i veća.
Definitivno su pjesme koje su nastale 11. kolovoza 1976. godine klasici i to ne samo u pjesmarici Neila Younga već i u pjesmarici kompletne rock ‘n’ roll glazbe. Ukoliko nešto ovakvo treba uopće i ocjenjivati, nakon toliko godina provedenih u očekivanju hoće li se uopće i pojaviti, onda je čista petica najmanje što se može dati onome što smo dobili.
Foto: Press (Leftboot Productions – Ryan Peterman)
