INTERVJU: David Gilmour: “Volim stara mjesta s posebnom atmosferom pa smo tako 2015. krenuli s turnejom u Puli”
14. rujna 2017.
Nikola Knežević (1639 Članci)
Podijeli

INTERVJU: David Gilmour: “Volim stara mjesta s posebnom atmosferom pa smo tako 2015. krenuli s turnejom u Puli”

29. rujna izlazi sjajno izdanje “Live at Pompeii” Davida Gilmoura, odnosno 2-CD-a, Blu-ray, 2-DVD-a i deluxe Blu-ray box, a koje uključuje najznačajnije trenutke dva koncerta u Pompejima koji su snimani u 4k tehnologiji 2016. godine.

To je bio povratak na Pompeje 45 godina nakon što je Gilmour s Pink Floydima nastupio u tom prekrasnom rimskom amfiteatru. Ovoga puta u sklopu turneje je promovirao album “Rattle That Lock”.

Zahvaljujući Menartu dobili smo intervju koji je odrađen povodom objavljivanja ovog izdanja i u susret emitiranja koncertnog filma “Live At Pompeii”.

Primijetio sam da postoji sklonost neuobičajenim mjestima i zanimljivim gradovima na Vašim turnejama, zašto je to tako?
Ne izlazim na turneju vrlo često i volim stvoriti posebnu prigodu za ljude, pa je lijepo igrati se na predivnim starim mjestima koja imaju posebnu atmosferu. Počeli smo 2015. u Puli u Hrvatskoj u apsolutno spektakularnom amfiteatru, mjestu gdje nikada prije nisam nastupio i nastavili tu ideju diljem Europe. Na tim lijepim mjestima znate da postoji cijeli dodatni element posebnosti koju sama zgrada daje. Nadam se da će publika napustiti takva mjesta sjećajući ih se zauvijek. Verona je isto tako lijepo mjesto gdje smo svirali dva puta u 2015. i 2016. Orange, Pula i sjajna mjesta u Americi, također. Proveli smo nekoliko noći u Hollywood Bowlu, fantastično mjesto. Ima čaroliju. Na većini mjesta bih bio sretan da se ponovno vratim. Ima još puno mjesta gdje nismo svirali, a rado bi tamo nastupali. U Egiptu sam uvijek želio svirati kod piramida, ali još nisam uspio tamo otići. Svirali smo u Radio City Music Hallu u New Yorku, gdje smo svirali i s Pink Floydima godinama i godinama, to je jedno od onih stvarno posebnih mjesta s velikom atmosferom. Tu je Madison Square Garden, koji je uvijek omiljen. Ima izvrstan zvuk i izvrsnu atmosferu.

Ajmo malo o Pompejima, zašto ste se odlučili tamo vratiti?
Gledali smo gdje ćemo nastupati i davali prijedloge za nova mjesta ​​jer smo u ljeto 2015. imali niz lijepih mjesta od kojih su neki bili lijepi rimski amfiteatri. Ne želim se potpuno zaglaviti samo u amfiteatru, ali netko je rekao: “Hej, zašto ne pokušamo ponovno na Pompeje?” Sumnjali smo da bi to dopustili, ali mislili smo da ćemo to moći riješiti. Zato smo poslali naš pouzdani tim da pregovaramo s gradom Pompeji, a ispostavilo se da su gradonačelnik i građani bili oduševljeni idejom i bili su vrlo željni da sve ubrzaju. Svi su to učinili fantastično dobro. Kada smo došli tamo odveli su nas u konvoju do sredine novog modernog grada Pompeja i u gradsku vijećnicu. Gradonačelnik mi je predstavio slobodu ovog grada, oni su bili jako dragi.

Kako je bilo ponovno ući u amfiteatar u Pompejima?
Kad smo Polly i ja ušli, sve me to podsjetilo na uspomene o tom vremenu kada smo bili tamo i kada smo imali taj nekakvu Heath Robinson postavu u to vrijeme. Imali smo Brennel stroj sa 7-kanalnim trakama koji je bio iza nas sa stotinama malih žica i malim stolom za miksanje. Iznenađujuće je što smo imali uopće dobar zvuk iz njega u to doba, radili smo iznova i iznova na tom plamteće vrućem suncu. Tako kada smo se ada vratili na to mjesto, u zraku su se osjetili duhovi toga doba. 

Ovo je bio uzbudljiv trenutak, to se sigurno osjećalo kada ste već došli tamo prije koncerta. Je li doista tako?
Osjećalo se kao da je to vrlo poseban koncert koji radimo, bili smo na nizu prilično posebnih koncerata, ali ovaj je bio još posebniji, više smo bili živčani i uzbuđeni. Bilo je malo mjesta za sjedenje jer su sjedala oko amfiteatra bila puna zemlje i trave pa tako ljudi tamo nisu mogli sjediti, a inače bi bilo još 10 tisuća ljudi. Znači, imali smo ograničen broj ljudi koji bi mogli biti u publici na samom podu. Bio sam neuobičajeno nervozan, ali došli smo do kraja prve noći i pomislili da smo rasturili. Bilo je stvarno dobro i druga noć je bila još bolja. Sada smo imali prigodu napraviti i još veću atmosferu s rasvjetom, vatrom i vatrometom. Snimili smo puno koncerata, ali znali smo da bi ovaj bio dosta poseban. 

Jeste li spominjali možda ideju dijeljenja pozornice s nekim duhovima iz prošlosti? Je li to značajno za ono što predstavlja ljude koji nisu bili tamo?
Pa znate da postoje pjesme koje je napisao Rick Wright, “The Great Gig In The Sky”, a tu je i pjesma za koju sam napisao glazbu, a Polly (Samson) riječi, a koja je o Ricku. Zove se “A Boat Lies Waiting”. “Wish You Were Here” me uvijek podsjeća na Syda Barretta kad je svirao. A na mjestu kao što su Pompeji, te stvari su dodatno pojačane zbog vremena koje smo proveli tamo prije dosta godina i zbog ove posebne prigode. Ove stvari sve dolaze kada ih izvodite i tako se onda dodatno povećava i emocija.

Jesu li Pompeji bili mjesto gdje ćete izvesti nešto što niste izvodili jedno izvjesno vrijeme?
U Pompejima smo izveli “The Great Gig In The Sky” koju nismo izvodili godinama pa tako i na ovoj turneji. Louise Marshall i naši pjevači napravili su poseban aranžman koji je bio fantastičan i jedva smo dočekali da sve isprobamo. Naravno, izveli smo i “One Of These Days”, koju nismo svirali na turneju. To je jedina pjesma koju smo svirali s Pink Floydima 1971. godine. 

Iako je ovo možda otrcana fraza, ali na ovom koncertu ste odveli publiku na putovanje, tako se barem osjetilo.
Želiš da cijela stvar počne i završi u jednom posebnom raspoloženju koje će biti prisutno od početka do kraja. Želiš poseban trenutak na početku prve polovice i zatim započeti drugi dio ponovno s nekim drugim velikim trenutkom. Dosta se vremena potroši kako bi se sastavili svi dijelovi i radeći na tome sve dok ne shvatiš da će sve funkcionirati savršeno. Moraš stano podešavati određene stvari sve dok nisi siguran da je savršeno. 

Jeste li imali prostora za improvizacije?
Da, bilo je nekoliko pjesama koji su imali poseban trenutak improvizacije. Dosta toga ja odrađujem, ali Chuck (Leavell), Greg (Phillinganes), João (Mello) na saksofonu i Chester (Kamen) su jedini ljudi na ovom dijelu turneje koji improviziraju na koncertima. Ja sam perfekcionist na jedan način, ali u istom trenutku ne želim da se pjesme odsviraju savršeno na albumu. Želim da to bude živa glazba. Želim da ljudi koji sviraju sa mnom imaju neku autonomiju da mogu promijeniti neke dijelove u ono što bi najbolje pasalo tom trenutku. Naravno, ako sve krene krivo, onda raspravljamo poslije. Ali više bih volio da krenemo u nešto zbog čega ćemo zaista svirati i uživati, te stvarati glazbu, a ne da sve strpamo u neki format. 

Polly Samson je pomogla s fotografijama na materijalu s ovog koncerta. Stvorila je jedan vizualni jezik koji je ukomponirala s tekstovima.
Polly je duboko involvirana u sve ovo sa mnom.Fantastično je što imaš taku jednu pametnu i kreativnu osobu uz sebe kao desnu ruku. Ona je izvrsna. Naravno, napravila je mnoge fotografije, imali smo više ljudi koji su fotografirali Pompeje. Gavin Elder, Anna Wloch, poljski fotograf koji je fotografirao i turneju 2006. godine. Polly je fotografirala, naravno, Sarah Lee, još jedna sjajna fotografkinja koja je bila s nama. Imali smo dosta zdravog materijala koje smo koristili u knjižici ovog izdanja. 

Kada pogledate što ste radili na ovoj turneji, izgleda da ste dosta uživali i izvukli dosta korisnoga iz toga za snažnu ploču. Zasigurno Vas to tjera da radite još puno koncerata?
Nisam zatvorio vrata u bilo kojem smislu, ali osjećam se vrlo neugodno kada bih morao na neku novu turneju bez da napravim novu glazbu Ne vidim se u tome da krenem na turneju bez novog albuma, a za to treba vremena. Prošli put je trajalo 10 godina. Stvarno se nadam, bez da nešto obećavam, da ovoga puta do novog albuma neće trebati 10 godina, ali obećavam da ću se vratiti ubrzo snimanju i radu na novim materijalima. Nakon toga ponovno izlazim van.