RECENZIJA: Prophets of Rage – dobrodošao nazad Rage Against The Machine
I konačno je vani! Jedno od najočekivanijih studijskih izdanja godine, ono grupe Prophets of Rage, točnije supergrupe koja se sastoji od tri člana Rage Against The Machinea (Tom Morello, Brad Wilk i Tim Commerford), dva člana Public Enemyja (DJ Lord i Chuck D) te jednog člana Cypres Hilla (B-Real).
Svi spomenuti su pripadnici buntovničkog pokreta u glazbi kraja 80-ih i početka 90-ih godina, glazbenici koji su oko sebe okupljali nevjerojatni broj publike i govorili o onome o čemu su mnogi imali strah. Protiv politike, svjetskog poretka, siromaštva, moćnika i svega onoga što je ovu zemaljsku kuglu polako pretvaralo u pakao. Ovi glazbenici su u Prophets of Rageu spojili tzv. East Coast i West Coast hip hop scenu, odnosno Public Enemy i Cypres Hill te dodali tome zvuk jednog od najvećih alternativnih rap rock sastava, Rage Against The Machinea.
Debitantsko studijsko izdanje Prophets of Rage su najavili s nekoliko singlova, a potom i EP-jem s kojeg se niti jedna pjesma ne nalazi na ovom izdanju naziva “Prophets of Rage”. Na albumu se nalazi 12 novih pjesama, odnosno 11 pjesama i jedan hip hop skit, nabijeni antipolitičkim, socijalno osjetljivim i butnovničkim tekstovima te vrhunskom rock/metal glazbom. Kao da slušam RATM, čak su vokalisti dostojno zamijenili inače nezamjenjivog Zacka De La Roche. Doduše, B-Real mi u nekim pjesmama donekle smeta, baš kao što je to bio slučaj i na koncertu na Šalati ovoga ljeta. Riječ je o vrhunskom umjetniku, tu nema dileme, ali mislim da se vokalno, odnosno reperski ne uklapa savršeno u ovaj RATM stil. Dok s druge strane, crnački glas Chuck D-ja stvara onu pravu atmosferu na kakvu smo navikli od Zacka.
Na krilima maestralnih glazbenika, Toma, Tima i Brada, koji su izgleda jedva dočekali da ponovno uzmu svoje instrumente i razbiju monotoniju koju današnja glazba ima, odnosno da pokažu svijetu kako imaju još puno toga za reći, pogotovo kada su u pitanju ljudska prava, borba protiv siromaštva, gladi u svijetu, borba protiv lošeg političkog upravljanja i ljudi poput Donalda Trumpa, koji svojim nestručnim i bahatim vođenjem, svijet dovode na rub. Upravo iz tog razloga je i osnovan bend, pod motom “Make America Rage Again”, a da ne govorim o pozadini Morellove gitare koju često zna okrenuti prema publici i na kojoj jasno piše – “FUCK TRUMP”.
Sjetimo se samo njihovih aktivističkih poteza dok su bili RATM, vjerujem da je i njima nedostajala glazba s mudima, iako su stalno tu bili, na raznim side projektima. Glazba je to koja će nešto pokrenuti, zbližiti ljude i zajednički napraviti korak prema naprijed, taj presudan korak u borbi protiv svih zala ovog svijeta. Zvučim aktivistički, ali uz njih drugačije ne možeš razmišljati.
Već se po nazivima pjesama osjeti bijes sudionika ovog projekta pa tako album otvaraju s “Radical Eyes i “Unfuck The World” za koju je videospot radio veliki aktivist i vrhunski redatelj Michael Moore.
If speed is what you need in this security mess,
Your homeland history you wanna dispossess,
If you need anything else to make me bleed,
Now you wanna blame me for what I readNo Hatred
Fuck Racists
Blank Faces
Time’s Changin
One Nation
Unification
The Vibration
Unfuck the World!
Album se nastavlja pjesmama “Legalize Me” i “Living On The 110” koja govori o autocesti u Los Angelesu i tisućama siromašnih koji žive ispod nje, odnosno govori o tom čudnom kontrastu, na vrhu su Bentleyi i Rolls Roycevi, a ispod oni koji žive u bijedi, tj. moćnici su uvijek iznad i gaze preko siromašnih i nemoćnih. Zanimljivi detalj je da Morello na refrenu gitaru svira na gudalu i daje jednu posebnu atmosferu.
Genijalna mi je i “Hail To The Chief” gdje se između ostalog Tom Morello i DJ Lord nadmeću u scratchu, svatko na svojem instrumentu, Tom na “Arm The Homeless” gitari, a DJ Lord na svom Stantonu STR8.150.
Our hail to the chief
Who came in the name of a thief
To seize peace
And he didn’t even run
Potom se posvećuju onom pravom hip hop-u u pjesmi “Take Me Higher” u kojoj spominju dronove koji nadziru doslovno sve, telefone, domove, sve. Članovi RATM-a su se tu pridružili sjajnim rap beatovima na svojim instrumentima, dok Morello doslovno razara svojom gitarom i efektom u solo dionici.
Stvar “Strenght In Numbers” opisuje Molotov Marshall Stack Manifesto i izlazak na ulice, borbu za bolji svijet. Morello ju je u intervjuima najavljivao ovako: “ili smo svi zajedno ili ćemo se raspasti. Svijet je u kaosu, ali ako ćemo pasti, past ćemo zajedno”. Ujedno postavlja ključno pitanje – “možemo li svi biti zajedno na ulici kao što smo u mosh pitu”. Sve jasno!
Slijede odlične “Fired A Shot”, “Who Owns Who” s izvanzemaljskim introm i solažom gdje Morello ima bliski susret treće vrste sa svojom gitarom. Kako se približavamo kraju albuma, tako mi se čini da je ekipa sve glasnija i sve više poziva publiku da ustanu, dignu ruke i zajedno krenu u borbu za novi svjetski poredak. Tako “Hands Up” kaže “come on, hands up, hands up…had it enough? What the fuck!”, a zadnja stvar albuma “Smashit” poručuje “…it’s the same old lies, time after time…people to the power, power to the people…take ’em all…motherfucker, stand up”. Da se naježiš!
A sada i malo produkcijskih detalja o albumu. Na produkciji je radio Brendan O’Brien koji je radio s najvećim svjetskim imenima poput Brucea Springsteena, AC/DC-ja, Ragea, Aerosmitha, Soundgardena i drugih. Album je sniman u samo mjesec dana sessiona, a produkcija je na iznimno visokoj razini, bubnjevi su impresivni, iako nisam objektivan jer mi je Brad Wilk jedan od najdražih bubnjara na svijetu, ali kako čovjek barata štapovima, udara po prijelazima, hoćeš hip hop ritam, hoćeš rock ili metal. No, ni ostali instrumenti nisu ništa manje bolji, jednostavno vladaju svim pjesmama od prve do zadnje sekunde. B-Real i Chuck D se savršeno nadopunjuju i izmjenjuju u pjesmama, iako ponavljam, B-Real mi nije toliko genijalno sjeo kao kolega. Ali to zaista u ovom slučaju nije važno. Ovo je jedno od najosvježavajućih izdanja ove godine na svjetskoj glazbenoj sceni. Ove pjesme neće vladati top listama jer to ni sami članovi benda ne žele, a ako ipak jednom budu, onda će se zasigurno ponoviti epilog na relaciji RATM-Simon Cowell. Pravi fanovi znaju o čemu pričam.
I još jedno, ovaj album je toliko kvalitetan da koncerte mogu odrađivati samo s njim i neće pogriješiti, mislim da bi publika uživala. Make America rage again, make Croatia rage again, for fuck sake, let the world rage again!
