RECENZIJA: The Killers – “Wonderful Wonderful” ili intimna ispovijest Brandona Flowersa
16. listopada 2017.
Toni Šafer (12 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: The Killers – “Wonderful Wonderful” ili intimna ispovijest Brandona Flowersa

Pet godina nakon „Battle Borna“, kojeg frontman Brandon Flowers opisuje kao nedovoljno dobrog i prilično besciljnog, The Killersi su na tržište lansirali svoj novi album „Wonderful Wonderful“ – svoje najintimnije i strukturalno najkoherentnije izdanje.

Album je to na kojemu Brandon gleda svoj odraz u ogledalu preispitujući vlastiti život i fokusirajući se na privatne probleme, obitelj i karijeru. On u potpunosti otkriva sebe i prikazuje nam svu svoju ranjivost, a upravo je to ono s čime se svaki slušatelj ovog albuma može poistovjetiti.

The Killersi su ovim izdanjem uronili u vode retro synth pop-rocka udaljivši se tako od svog klasičnog zvuka indie i alternativnog rocka. Album itekako sadrži nove catchy stadionske hitove poput „The Man“ ili pak „Run For Cover“. Međutim, u nekim će vam se trenucima glazba činiti kao da ste zapeli u 80-im godinama prošlog stoljeća, i to uz poneki već istrošen i pomalo otrcan prizvuk.

„Wonderful Wonderful“ se otvara istoimenom pjesmom vođenom izvrsnim bas dionicama u kojoj Brandon kroz svoje stihove iznosi detalje o prošlosti svoje žene Tane, njezino djetinjstvo bez majke i borbu s depresijom i posttraumatskim stresnim poremećajem te joj nudi sebe kao utjehu i spas: „Motherless child, follow my voice and I shall give thee great cause to rejoice…“.

Pjesme „Rut“, „Life to Come“ i „Some Kind of Love“ prate isti motivi. Dok se u jednoj oni isprepliću u intimnoj ispovijesti iz perspektive njegove žene, Flowers u ostalima govori o svojoj odanosti i optimistično progovara o budućem zajedničkom životu. Stihovi podsjećaju i na vrijeme kada je 2015. godine morao otkazati nekoliko koncerata turneje da bi pomogao supruzi nakon što mu je priznala da ju je teška borba s depresijom dovela i do pomisli o samoubojstvu: „Can’t do this alone. We need you at home. There’s so much to see. We know that you’re strong. Can’t do this alone…“.

Funky prizvuk pjesme „The Man“, prvog objavljenog singla s albuma, vodi kroz ironičnu priču ispričanu iz osobne perspektive Flowersa koji samosvjesno ismijava sebe u mlađim danima, svoju aroganciju, shvaćajući da ga je ona mogla odvesti u propast.

Treba naglasiti da se drugi singl albuma, iako izrazito melodičan i energičan „Run For Cover“, koji je trebao biti objavljen  na albumu „Day & Age“, nikako ne uklapa u cijeli koncept ovog intimnog i „privatnog“  albuma.

Pjesmom „Tyson vs Douglas“ Brandon se prisjeća meča iz 1990. godine i poraza legendarnog boksača. Stihovi su puni straha o tome da ne želi biti poražen kao otac kojeg djeca prije svega vide kao vlastitog  uzora i heroja.

„Out of My Mind“ pak govori o trenucima u kojima je Brandon dijelio pozornicu sa svojim idolima – Springsteenom i McCartneyjem, a što mu služi kao potvrda uspješnosti vlastite karijere.

Woody Harrelson započinje „The Calling“ čitanjem dijelova Biblije, nakon čega cijela stvar dobiva prizvuk disco-rock pjesme kakve bi mnogi zasigurno pripisali bendovima poput Depeche Modea. Uz to, ne treba čuditi bilo kakav religijski motiv u pjesmama The Killersa. Ipak je Brandon Flowers mormon odrastao u gradu poroka, kocke, droge, seksa – Las Vegasu. Upravo je to utjecalo i na stvaranje ove pjesme u kojoj je pjevač razapet između te dvije krajnosti, a ono što stihovima želi poručiti ovdje je: „Follow the sun out of the night. Brother, just lean in to the light…“.

Album se zatvara zvucima gitare Marka Knopflera i pitanjem koje je očito mučilo Flowersa posljednjih pet godina: „Have All The Songs Been Written?“ Možda će mnogima zvučati kao autoironija, no ovaj je album pokazao kako Brandon još uvijek zna i može napisati odlične stihove.

Teško je danas od bendova očekivati da u glazbenom svijetu ostanu vjerni zvuku i glazbenom stilu kojim su prikupili velik broj poklonika. Istina je da The Killersi možda nisu onaj isti, alternativni, indie, pop-rock bend koji se rodio na početku ovog tisućljeća, već predvodnik današnjeg mainstreama glazbene produkcije, no kako god bilo, i dalje su na vrhu, a sudeći po novom albumu, ondje će neko vrijeme i ostati.

Foto: Anton Corbijn

Ocjena
3.5 out of 5

3.5

Dobro
3.5 out of 5