RECENZIJA: Beck – “Colors” – Beck is back!
18. listopada 2017.
Boris Abramović (68 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Beck – “Colors” – Beck is back!

Više od tri i pol godine je prošlo od za najbolji album godine Grammy ovjenčanog “Morning Phase“, a jedan od najvećih kameleona popularne glazbe današnjice vraća nam se novim uratkom.

No, najavu smo dobili još prije dvije i pol godine, točnije u lipnju 2015. godine kada je svjetlo dana ugledao singl “Dreams“ i već tada smo mogli znati da će sljedeći album biti nešto potpuno različito od one lijepe folk-rock akustike koja nas je oduševila na “Morning Phase“. Kao što nas je do sada svakim svojim albumom iznenadio, nismo niti sumnjali da se u kuhinji Becka Hansena kuha i ovaj puta nešto posebno i nešto drugačije nego do sada. Od najavnog singla do izlaska albuma prošlo je više od dvije godine, izdavanje se prolongiralo iz mjeseca u mjesec da bi napokon album izašao sredinom listopada.

Album je nastao uz pomoć pomoćnog kuhara, u ovome slučaju producenta, jedne od trenutno glavnih zvijezda na svjetskom producentskom nebu, Grega Kurstina, poznatom po radu s Adele, Pink, Kendrickom Lamarom, ali i Paulom McCartneyem i Foo Fightersima na zadnjem “Concrete and Gold“. Svih deset pjesama na albumu zajedničko su djelo. Njihova suradnja ipak i nije toliko iznenađenje ako se zna da je Kurstin bio klavijaturist  u Beckovom bendu na turneji “Sea Change“ prije petnaestak godina, a da se i inače često druže.

Sâm album, trinaesti po redu, je vjerojatno najmainsteam proizvod Becka do sada, od samog početka pa do kraja, a kreće se, na opće iznenađenje (ili ne), u okvirima dance pop-rocka. Već sama uvodna i naslovna “Colors“ priziva duh osamdesetih, Duran Duran štih i plesne podije, a što se tiče plesa cijeli album je u nekom plesnom elementu.

“Just wanna stay up all night with you, There’s nothing that I wouldn’t rather do”, jedan je od Beckovih naj mainstream stihova na albumu koji se do besvijesti ponavlja u odličnoj “Up All Night“ koja bi ako ima pravde trebala drmati top listama dance glazbe i puniti dance floorove, a sigurno bi ju poželio i Pharrell Williams.

Uz bok joj je funkoidna “Dreams“ s vokalnim falsettom koji priziva disco kuglu i hip hoperska “Wow“. “Dear Life“ ima osim Beatlesovskih klavijatura i nešto od te atmosfere dok je “No Distraction“ direktna posveta The Police, kao da je čuvena trojka pred nama.

Album zatvara “Fix Me“, krasna balada koja bi se vrlo lijepo uklopila i u prethodni “Morning Phase“.

Sâm Beck za album kaže da nije retro, a nije ni moderan, ali možda se s tim i ne bih složio, i mislim da je uspio napraviti jedan dobar spoj i jednoga i drugoga, a svakako se primijeti da se pri tome dobro zabavljao.

Očekivano, dobili smo i ovaj put od Becka album kakav nismo očekivali, a vjerojatno mu je već u glavi  “something completely different“, a na to nešto ćemo morati pričekati godinu, dvije, tri ili više, no možda nas i tu iznenadi pa se javi puno ranije.

Puno je prošlo vremena od “Loser” i “Where It’s At”,  prošetao nas je Beck svojom karijerom uzduž i poprijeko, i na kraju nas je iz naslonjača ponovno bacio na plesni podij. Što li nas čeka u budućnosti vrijeme će pokazati. Jedino što je sigurno jest da to neće biti ono što očekujemo.

Ocjena
3.8 out of 5

3.8

Vrlo dobro
3.8 out of 5