RECENZIJA: Poglavica Mojmir ponovno okupio svoje world music pleme Kries u “Selu na okuke”
27. listopada 2017.
Nikola Knežević (1955 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Poglavica Mojmir ponovno okupio svoje world music pleme Kries u “Selu na okuke”

Ako netko u svijetu nije čuo za Hrvatsku, velika je vjerojatnost da će mu se na spomen Mojmira Novakovića i njegovih Kriesa upaliti lampica u glavi.

Ne govorim ovo uzalud nego iz razloga što je ovaj Poglavica, koji je na čelu svojeg world music plemena Kries, jedan od najboljih prezentera hrvatske glazbe u svijetu. Postoje primjerci glazbenika i bendova u svijetu koji su kombinirali moderno i tradicionalno te zbog toga postali ambasadori svojih krajeva. Clannad, odnosno Enya, Tinariwen, Ravi Shankar, Ofra Haza, Ashwin Batish, to su samo neki od glazbenika/projekata koji su world music popularizirali, te u moderni zvuk donijeli dašak tradicionalne glazbe ili glazbala. Taj niz mogu nastaviti s Tamarom Obrovac, Mojmirom Novakovićem, odnosno Kriesom, a prije i Legenom. Često znam reći kako su Ansambl Lado, Tamara Obrovac i Mojmir Novaković s Kriesom najbolji glazbeni ambasadori Hrvatske u svijetu. O nekima smo već govorili na Music Boxu, a sljedeće rečenice posvetit ću poglavici Mojmiru i njegovom plemenu Kries.

Dubok, ali i nježan glas ima Mojmir, ali glas u kojem možemo čuti njegovo bogato iskustvo u world music glazbi, istraživanju ne samo našeg kraja, nego i slavenskih naroda općenito, njihovih mitova, legendi, tradicije i kulture. Glazba je i dalje bazirana na izvornosti. Gajde, diple, kaval, dvojnice, flauta, tapan, djembe, lijerica, samo su neki od instrumenata koje možemo čuti u 9 pjesama na albumu “Selo na okuke”, koji je objavljen u petak, 27. listopada za legendarni britanski world music label Riverboat Records. To dovoljno govori o popularnosti ovog projekta, ali i o tome koliko je cijenjen izvan granica Hrvatske.

Album otvara naslovna stvar “Selo na okuke” koja nam otkriva besprijekornu produkciju i savršeni glazbeni spoj. Ne zna čovjek bi li zaplesao, uhvatio se u kolo, bacio u šutku, skakao do iznemoglosti, izbacio iz sebe i zadnju kap znoja ili jednostavno zaklopio oči i uživao. Barem ja imam takav dojam, ljubitelj svega čega se Mojmir dotakne u glazbi.

 

Ako mogu primijetiti, ovo je nešto žešći album od prijašnjih uradaka, iako je uvijek bilo puno energije u svim tim instrumentima. Moguće da je ovdje stapanje svih zvukova napravljeno toliko dobro da zvuči kao da je na jednoj još višoj razini. Takav primjer je pjesma “Zelena lipa”, nakon koje kreće nešto komercijalnijeg zvuka “Ivo se šeće”, koju smo već imali prilike čuti. “Sestrica Pavlova” je jedna od najkraćih pjesama albuma, ali s jednom posebnom nježnom dušom i eksplozivnim krajem. Ta pjesma je samo početak onog najboljeg što ćete čuti ako nastavite preslušavati album.

Slijede meni najdraže, prije svega “Skoči kolo” s tradicionalnim uvodom i rapsodijom zvuka koja će vas ponijeti. Čak bi mogli i zaplesati u sobi, stoga prvo upozoravam da skinete slušalice kako ne bi žnora bila prekratka. Kako je kolo krenulo, tako je i završilo, a potom kreće sjajna interpretacija na “Oj Lado Lado” i besprijekorna vokalno-tapanska suradnja kojoj se pridružuju još neki tradicionalni instrumenti, ovoga puta bez doze modernoga. Savršeno!

“Dodole” su najbolji trenutak albuma, naježih se samo pisajući o tome, a kamoli slušajući. To je Kries kojeg obožavam i kojeg, nažalost, još nisam imao prilike poslušati uživo. A njihov svaki koncert je legendaran i poseban. Ne samo zbog interpretacije nego i silne energije koju prenose na publiku. Kao da si na nekom rock koncertu, a ne da slušaš world music. Ista stvar je i sa “Sito to” gdje čujemo i lijepo troglasno pjevanje.

Rekao sam kako Mojmir ima dubok i snažan, ali i nježan glas. Upravo nježno i uspavano kreće zadnja pjesma albuma “Buj Buja”, kojoj možda ne bi trebalo ništa više osim čistog vokala. Sjetim se odmah HRT-ovog dokumentarca “50:50” koji prati priču Poglavice i gdje supruga govori kako je nešto najljepše kad zapjeva doma i kada njegova duša govori kroz glas. Tada shvatiš što je glazba i kako ju on doživljava. A da ne govorim kako suze tada krenu same od sebe. Da se vratim na pjesmu “Buj Buja”, Mojmirov glas ipak prati cijeli bend, prije svega strašno dobar riff na gitari u simbiozi sa snažnim basom i bubnjem, a u konačnici se pridružuju i puhački instrumenti. Neopisivo dobro.

Uostalom, ne zove se bend Kries bez veze. Zaista je ovaj projekt simbol okupljanja, topline, svjetla, širenja pozitivne energije, duha prošlosti i tragova budućnosti.

Moram spomenuti sve ljude okupljene u Kries. Osim poglavice Mojmira Novakovića, tu su Ivo Letunić, Andor Végh, Krešimir Oreški (Ezerki & 7/8), Erol Zejnilović (Elemental), Konrad Lovrenčić (Elemental) i Ivan Levačić (Chui, Pridjevi, ABOP, Natali Dizdar, ex PC&VC, ex Lollobrigida). Sjajna ekipa!

Ovo je njihov treći studijski album, tonski snimatelji su bili Igor Ivanković (Gradsko kazalište Marina Držića Dubrovnik scena Bursa i AKC Medika, Zagreb) i Ivan Božanić (Studio Dan, Mrak, Zagreb). Za miks i produkciju zaslužan je bio Ivan Božanić (Studio Dan, Mrak, Zagreb), dok je album masterirao Dragutin Smokrović Smokva. Dakle, jedan vrhunski tim koji je zaokružio nenadmašivu priču zvanu “Selo na okuke”. Kries jako brinu i o naslovnicama albuma, pa je ovoga puta izabran motiv kojeg je radio multimedijalni umjetnik iz Splita Petar Grimani.

Ovaj uradak definitivno zaslužuje najvišu ocjenu jer njihov rad, njihovo bogato iskustvo, besprijekoran talent Mojmira Novakovića, duh prošlosti kojeg nose u sebi, je nešto što se rijetko čuje i viđa.

Foto: Julien Duval

Ocjena
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5