IZVJEŠĆE/FOTO: Nick Cave And The Bad Seeds u Beogradu – krici i šaputanja
30. listopada 2017.
Željko Mirković Miki (75 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE/FOTO: Nick Cave And The Bad Seeds u Beogradu – krici i šaputanja

Izvanredan koncert u beogradskoj Koombank Areni velikoga Nicka Cavea i njegovih The Bad Seedsa, održan je u subotu, 28. listopada.

Stariji su i iskusniji uvijek znali savjetovati: “Ne idi tim putem kojim su rijetki (ili odabrani) putovali, jer težak je to put. Ne idi u tu Pećinu”. No, nije čovjeku žao, jer je put težak i opasan, ali lijep i odvede te u neslućene visine i dubine. Tebe samog. I opet smo bili na tom putu na koji nas je poveo veliki pjesnik i umjetnik. I interpret. Nick Cave. I njegovi The Bad Seeds. Kopa i dalje po svojoj nutrini, ma kako to bilo teško i ma kako život donosio još teže izazove. Ljudi poput Nicka prepoznaju i vide još crnje ponore i prepoznajući intuitivno i iskustveno dubine tih ponora ne ustuknu, nego nastavljaju dalje. Unatoč teškoćama i besmislu koji metaforički i doslovno ugrađuju u stihove svojih pjesma. Iskrenost prema sebi i svojoj publici i poklonicima – jedini je pravi način.

Lako je razdrljiti košulju; treba potrgati kožu, ogoliti se, otvoriti svoje srce, baciti ga “pred tuđa stopala”… I tako iz dana u dan. Jer živi se  (ali i pjeva) dan po dan. Dan za danom. I ništa ne biva lakše (za pjesnika). Za nas, naravno koji prepoznaju općeljudsko i borbu koju vodimo sa svojim problemima i demonima, u svojim životima – to je inspiracija i poticaj.

“Anthrocene” je početak, a “Skeleton Tree” je kraj (svijeta). No, i iza kraja ima još. Tih pola sata bisa, “The Weeping Song”, “Stagger Lee” i “Push The Sky Away” je potpourri rijetko viđen na ovim prostorima. Ako bih morao u dvije riječi kazati, poslužit ću se ocjenom One čije ime neću spomenuti – energija i emocija. To vele mnogi, ali biti dio klimaksa (a gradacija je i glazbeno i ljudski bila nevjerojatna) koji je nastupio nakon što je publika u prepunoj Areni frenetično nekoliko minuta tražila povratak Gladijatora na scenu – to je nešto što rijetki glazbenici mogu pružiti. To je vrh. I na um mi pada i ona stara “…morituri te salutant”. I bilo je tako. I bit će tako uvijek.

Bojazan da će težina i kontemplativnost zadnjeg albuma “ubiti u pojam” nije bila opravdana. Paradoksalno je da većina Caveovih stvari nisu brzoga tempa, ali da su energetski tako jake da uvijek imaš dojam da su manje “molske”, no što bi solfeggio uvid to pokazao. I još dvije (dodane) vrijednosti. Prva: njegov način interpretacije – gleda te (ili svoju publiku) ravno u oči tjerajući te da i ti bez straha (ali, dakako, s posljedicama) pogledaš u oči samoga sebe, da se suočiš sa samim sobom. I druga: The Bad Seeds. Kakav (ne samo prateći) bend! Moram li istaknuti pojedinca koji također svojim promišljanjem (autorskim i interpretativnim) dodaje tome ionako paprenom jelu začin više – to je Warren Ellis. Bilo da je riječ o koautorskom doprinosu ili sviranju violine, ili, pak, gitare i nekog trećeg “oružja” – to je na nevjerojatnoj razini. Skakalačkoj i glazbenoj.

Tijekom koncerta koji je (s dodatkom) trajao više od dva i pol sata nema podjele na “starije” i “novije” stvari, već je to cjelina, organizam uspostavljen kao i život (i smrt) o kojima je riječ u pjesmama, sastavljen od nedjeljivog, tjelesnog i duhovnog. Moram li prenijeti onima koji nisu bili dio tog “organizma”- istaknut ću neke dijelove (mogao sam uzeti bilo koje – jednako su dobri). “From Her To Eternity” (duga, duga; ne želimo da završi), “Tupelo” (praćena fantastičnim video materijalom), “Jubilee Street”, pa “hitovi” “The Ship Song”, “Into My Arms”, “Red Right Hand”, “The Mercy Street”. Pulsirat će još dugo u glavi i duši i srcu “…can you feel my heartbeat…” iz “Higgs Boson Bluesa”.

Trebalo je to čuti i preživjeti. Trebalo je izdržati i (ne) pustiti suzu. Ne treba se stidjeti. Prepoznali smo iskrenost Caveovu, a i on je prepoznao našu. Vraćam se još jednom na zadnjih pola sata nastupa. Cave silazi u publiku i odlazi do šanka i penje se na nj i pjeva, pjeva… Daje zadnje atome snage. A onda se vraća na stage i poziva nas da mu se pridružimo. Da i na taj način, bar na trenutak, pogledamo svijet i arenu (Arenu) njegovim očima. Deseci (pretežno mlađih) su na pozornici i vjerujem da će im ovo sjećanje ostati za čitav život.

Kažu za njega da je zatvoren i “težak”. Upravo suprotno. Gledam ga već treći put uživo i mirne duše kažem – jedan od najboljih nastupa uživo koji sam vidio u životu. Bergmanovski (pod) naslov prikaza ovoga koncerta za pamćenje nije slučajan i još je jedan poziv da i svoje “krikove i šaputanja” iznova prepoznamo i otkrivamo, ali da se odazovemo i njegovima i budemo dio kolektivnog emocionalnog punjenja kada nam veliki dr Pećina sa svojom ekipom ponovno dođe u goste. Ili počasti svojim dolaskom. Za kraj, poslužit ću se riječima pjesme koju poznajemo iz repertoara Meri Cetinić. Gospodine Cave – “… ljubav si moja zauvik, za moju dušu i rana i lik”…

Foto: Tatjana Prvulović Mirković