RECENZIJA: St. Vincent – “MASSEDUCTION” – neočekivana avantura prve dame alternativnog rocka
Više od dvadeset godina bilo je potrebno da jedan ženski vokal osvoji Grammyja u kategoriji najboljeg alternativnog albuma godine.
To je 2015. godine pošlo za rukom Annie Clark, poznatijoj pod umjetničkim imenom St. Vincent. Prošlog se mjeseca njezin novi album „MASSEDUCTION“ našao na ljestvici top deset albuma Billboardove liste, što ujedno predstavlja najbolji debi nekog od albuma ove svestrane umjetnice.
Kada vas kritičari konstantno uspoređuju s legendarnim Davidom Bowiejem, a albume koje izdajete naveliko hvale i ocjenjuju sve boljim ocjenama, od vas se zasigurno i u budućnosti očekuje ono najbolje. Pitanje koje se postavlja je kako to postići kada iza sebe imate neke od najboljih albuma posljednjih desetak godina. Međutim, ako ste Annie Clark, ne marite previše za kritičare i njihova očekivanja i radite ono što najviše volite. I dalje izdajete nove, domišljate albume na kojima je vidljiva sva vaša svestranost, inovativnost i perfekcionizam. Upravo takav je „MASSEDUCTION“.
Na albumu Anniena gitara više nije u prvom planu. Napustivši vode alternativnog, indie i art rocka, Clark se svjesno i precizno upustila u eksperimentiranje sa synth-popom. Prepoznatljivi zvuci gitare još su uvijek prisutni, ali oni sada u obliku kakvog futurističkog popa uredno prate uvrnute i mračne stihove albuma.
Clark pjesmama istražuje nove teritorije. Prema njezinim riječima, album se bavi temama kao što su seks, droga i tuga. Glazbenica ujedno postaje fascinirana ljudima, seksualnosti, rodnim ulogama, ali i samouništenjem i vlastitom smrtnošću. Stihovima dubinski secira svoju osobnost i pojavu. Prije svega, primamljivim mezzo-sopranom progovara o ženi s naslovnice koja do tada nije bila toliko eksponirana na naslovnicama vodećih američkih tabloida. Govori o vlastitim osjećajima, samoći, strahu od usamljenosti i smrti. U nekim trenucima ide toliko daleko da nas uvlači u svijet vlastite kompleksnosti koji će vam se činiti poput kakvog distopijskog romana.
Annie već prvim stihovima albuma: „The void is back and I’m blinkin’“ jasno dočarava o kakvom je izdanju riječ. Otvara vlastitu dušu slušateljima i progovara o sebi kao outsideru na ovom svijetu. „Hang On Me“ je tako uvod u osobnu priču o ranjivosti i osjećaju samoće koja se završava prigodnim riječima: „You and me. We’re not meant for this world.“
Jedan od zaštitnih znakova albuma je i suradnja s producentom Jackom Antonoffom, poznatom po suradnji s Taylor Swift, Lorde i bendom Fun. „Pills“ to i potvrđuje. No kako ne bi ostala obična pop stvar albuma, na kraju ju prožima psihodelična atmosfera koja zatvara priču o vremenu anksioznosti i depresiji koji su natjerali Clark na očito pretjeranu konzumaciju tableta.
Poigravanje riječima je ono što Clark također čini posebnom. „Masseduction“ je poslužila kao naslov samog albuma, a pitate li Clark na što se riječ(i) odnose, odgovor će glasiti: “The title is a little play on words. Mass seduction, seduction of masses, my seduction. Am I being seduced, or am I the seducer?” Kako god bilo, ako ste poslušali album nema sumnje da će vas Annie bar malo zavesti svojim primamljivim glasom i izazovnom i fascinantnom pojavom zvanom St. Vincent.
Nakon „Sugarboy“, kojoj je Clark napisala stihove te odsvirala sve instrumente – od gitare do basa i klavijatura – slijedi „Los Ageless“, najveća uzdanica albuma. Clark nam predstavlja svoju viziju Los Angelesa. Sam naslov pjesme referenca je na grad u kojemu će ljudi učiniti sve kako bi ostali mladi. To je posebno istaknuto u izvrsnom glazbenom spotu pjesme u kojemu se Clark domišljato ismijava ideji plastične kirurgije. Ona opisuje egoizam građana Los Angelesa: „In Los Ageless, the mothers milk their young“, njihov život i kulturu: „The lost sages hang out by the bar. Burn the pages of unwritten memoirs.“ Vjerojatno najbolji stihovi albuma: „How can anybody have you? How can anybody have you and lose you? How can anybody have you and lose you. And not lose their minds, too?“ ostavljeni su slušateljima da ih protumače. Govori li Clark tek o gradu, ljepoti i mladosti, ili pak o vlastitoj ljubavi?
„Happy Birthday, Johnny“ oda je prijatelju s kojim nas je Clarke upoznala na albumu St. Vincent, međutim ovaj put ulazi u dublju problematiku njihove veze, ali i dalje odbijajući reći tko je on. Nakon polaganog funk jama „Savior“, slijedi antiteza „Los Agelessu“ – „New York“ – nostalgična balada o nekim boljim vremenima, izgubljenom prijateljstvu i vlastitim uzorima (Bowieju, Princeu i Cohenu), ali i ljubavi: „Where you’re the only motherfucker in the city who can handle me.“
Apokaliptična „Fear The Future“ prethodi još jednom šaljivom, ali i tužnom uratku. „Young Lover“ snažnim refrenom progovara o drogi i životu ugroženom ovisnošću.
Nakon preludija „Dancing With A Ghost“, Clark se u pjesmi „Slow Disco“ ponovno suočava sa sobom, nesigurnom vezom o kojoj niti sama ne zna što da misli, vezom koja je za nju izgubila smisao, vezom koja je od samog svog početka postala destruktivnom.
Tako se završava i cijeli album. „Smoking Section“ još je jedna mračna, pianom vođena refleksija o vlastitom životu u kojoj Clark misli vode i do samoubojstva: „And sometimes I go to the edge of my roof. And I think I’ll jump just to punish you.“ Kraj albuma označava i njezin neustrašiv i prkosan odgovor životu i svemu onome što ju je mučilo stvarajući ovaj album: „It’s not the end, it’s not the end…“
Nakon četiri izvrsna alternativna rock albuma, malo tko se nadao da će se Annie Clark upustiti u eksperimentiranje s nekim drugim žanrovima. Pogotovo ako je riječ o synth(electro)-popu. Tko bi uopće rekao da će kritika, tridesetak godina nakon procvata žanra i prema kojem je bila uglavnom nesklona, hvaliti glazbenicu koja eksperimentira s takvom vrstom glazbe?
Clark je ponovno uspjela. Novim albumom ponovno je na neočekivan i inovativan način zadobila kritiku i slušatelje. Iako je njegova tematika izrazito kompleksna, osobna i nadasve mračna, Clark ju je na svoj izvanredan i domišljat način prezentirala svojim ekstravagantnim alter-egom zvanim St. Vincent.
Foto: Press – credits Nedda Afsari
