RECENZIJA: Van Morrison – “Versatile” – dobro, ali već viđeno
2. prosinca 2017.
Boris Abramović (68 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Van Morrison – “Versatile” – dobro, ali već viđeno

Da se razumijemo odmah u početku. Smatram da Van Morrison nikada nije izdao loš album. U toj karijeri koja traje evo već pedesetak godina bilo je dobrih albuma, bilo je vrlo dobrih, odličnih, a po mom skromnom mišljenju i barem dva remek djela.

Međutim, ono najbolje ili bolje rečeno najkvalitetnije što je “Van The Man“ dao, dogodilo se u prvih petnaestak, dvadesetak godina, a ono što smo dobivali kasnije je bilo ipak više manje održavanje forme odnosno statusa, ali bez utjecaja koju su raniji albumi imali na kompletnu svjetsku scenu.

Tek nešto više od dva mjeseca je prošlo od objavljivanja prethodnog “Roll With The Punches“ albuma, i nešto više od godinu dana od njegovog prethodnika “Keep Me Singing“,  a evo pred nama je novi uradak ovog neumornog Irca. Po njegovoj, već više od dvadesetak godina oprobanoj formuli i ovaj put album sadrži većinu obrada, njemu očigledno dragih jazz i swing standarda iz njegove prošlosti uz koje dobivamo i nešto autorsko, ali i to je nešto što smo do sada već čuli ali ovaj put u novoj, prilagođenoj verziji.

Ne ulazeći u neospornu kvalitetu izvedbe, koja nikada i nije bila upitna, niti izbora onoga što se izvodi, ipak se postavlja pitanje nekog smisla izdavanja ovakvih albuma tako često jer budimo realni, Van Morrison ovakve albume može izdavati i na tjednoj bazi, i ne možemo se oteti dojmu da smo sve ovo već kod njega čuli.

Opet mi se u sjećanje vraća Bob Dylan koji je isto tako u nekoliko posljednjih godina posegnuo u vlastitu prošlost pa je svoju diskografiju obogatio s nekoliko albuma obrada pjesama koje su mu u prošlosti nešto, ili nešto više značile, a možemo to gledati i kao nekakvo krajnje svođenje računa, jer sedamdeseti rođendan je odavno za nama, iako naravno obojici želimo da požive i djeluju još dugo.

No da kažemo koju i o samom albumu kako ne bi ispalo da je on sporedna stvar u cijeloj priči. Čak šesnaest pjesama dobivamo na ovom albumu, a među njima su dobro poznati jazz standardi kao “ They Can’t Take That Away From Me“ i “I Get A Kick Out Of You“  iz repertoara nezaboravnog Franka Sinatre pa “I Left My Heart In San Francisco“ koju je proslavio Tony Bennett (ali ipak najviše volim verziju Jimmyja Stanića), ili nezaboravna “ Unchained Melody“ koju pamtimo ponajprije u izvedbi The Righteous Brothersa, dok je meni osobno možda i najdraža stvar na albumu “Bye Bye Blackbird“ koju volim čuti u bilo kojoj verziji. “Only A Dream“ već smo imali prilike čuti prije petnaestak godina, dok je “Broken Record“ nova pjesma koja otvara album i koja se sasvim dobro uklopila u ovakav koncept isto kao i “Affirmation“ i “Skye Boat Song“, jedina dva instrumentala na albumu.

Na kraju ću reći da s “Verstile“ Van Morrison vjerojatno neće steći neke nove obožavatelje jer jednostavno ne nudi nešto novo što od njega već nismo dobili, ali isto tako je sigurno da neće ni izgubiti nekoga od svojih vjernih fanova. Jer kao što rekoh na početku, on nikada, ali baš nikada nije snimio loš album.

Šta nam je spremio za ubudućem vrijeme će pokazati, ali ne bi bilo preveliko iznenađenje da do kraja godine možda dobijemo još jedan album. Recimo s obradama božićnih pjesama.

Foto: Press (Bradley Quinn credit)