RECENZIJA: Rian Johnson: “Posljednji Jedi” – spasitelj svijeta
25. prosinca 2017.
Željko Mirković Miki (75 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Rian Johnson: “Posljednji Jedi” – spasitelj svijeta

Space opera idejnoga začetnika “Zvjezdanih ratova” Georga Lucasa nije izgubila na spektakularnosti, dramatici i uzbudljivosti. Dapače!

“Pravovjerni” ljubitelji Ratova zvijezda brzo su se prilagodili novim nastavcima velike franšize, upoznali se i prihvatili nove likove i (u prvom redu) prequel originalne “trojke” te s nestrpljenjem iščekuju nove nastavke (već ih je osam) kao i mi, “normalni” ljubitelji borbe dobra i zla u budućnosti i u beskraju Svemira. Iako mi je osobno Han Solo bio najomiljeniji lik (u neraskidivoj rauberskoj vezi s Chewbacom), nakon “sedmice” priča se ponovno koncentrira na Lukea Skywalkera koji (kao jedan od posljednjih Jedi vitezova) ima zadatak, ni manje ni više nego, spasiti svijet (“…as we know it”, pjevali bi R.E.M.).

Ne upadajući pretjerano u klišeje (zahvaljujući, prije svega, genijalnosti Lucasovog izvornika, ali i redatelja i koscenarista Riana Johnsona) u više od dva i pol sata svjedočimo odličnoj priči, uzbudljivim specijalnim efektima kojima nije “samo nebo granica”, već se ide i dalje (da se poslužimo besmrtnom rečenicom iz SF serijala) gdje još nitko išao nije. Što bi negdašnji klinci (koji su uživali u epizodama IV, V i VI) dali da je majstor Lucas imao na raspolaganju današnju tehnologiju i stručnjake za posebne učinke, ali zato je i trebalo zadržati u sebi ognjicu ljubavi za dobar fiction i rasplamsati ga sada u 21. stoljeću – o tome smo, dakle, nekada sanjali, i evo, četrdesetak godina poslije, snovi se itekako ostvaruju.

Dakle, u prošlom nastavku Kylo Ren je ubio oca (neprežaljenoga Hana Soloa), ali se unutarnja borba s demonima nastavlja. Davnih dana jedan veliki pisac rekao je da su “pravi rat rovovi u nama” pa potvrdu ove rečenice značajne za hrvatsku književnost nalazimo u sasvim drugom mediju, odnosno vidu umjetnosti i u dalekim prostorima (mislim na SAD, a ne novo i starogalaktivna bespuća). Ray (Daisy Ridley; u obitelji također ima članova koji su se bavili glumom) odlazi, dakle, do Skywalkera, e da bi ga privoljela na suradnju i iskustvenu pomoć u borbi protiv Prvog poretka. Borba će biti neizvjesna, Otporu prijeti konačno uništenje, a lijepo je vjerovati (posebno u “ovo vrime godišta”) da jedan “odabrani” (ili “odabrana”) može – spasiti svijet. Svaka sličnost s događajima s početka računanja vremena je namjerna. Namjerio se junak na junaka, Tamna strana na Svijetlu, prijateljev sin na, sad već ostarjelog i razočaranoga, Lukea koji se (poput Johnnyja) povukao na svoj ”otok” i čeka da mu – prođe vrijeme. Od početnog “tour de forcea” (nismo ni očekivali manje od briljantne borbe i uništenja svemirskih topovnjača, jurnjave po gluhim prostorima plavetnima; garnirane s pastoralnim i dram(at)skim dijelovima) pa do samoga (ne smijem reći sretnoga) kraja, nižu se fenomenalni prizori u kojima je vrlo dobra gluma podržana, već ranije spomenutima, izvrsnim specijalnim efektima.

Mark Hamill ili, pak (neprežaljena) Carrie Fisher, “pojačani” su akvizicijama, glumcima koji su nas oduševljavali i u drugom ili drukčijem “okolišu”. Prije svega tu mislim na Oscara Isaaca, ali i na Adama Drivera i, rekli bismo sada već veteranku, Lauru Dern. O Beniciu Del Toru ili Andyju Serkisu, da ne govorimo. Sve je napravljeno cakum-pakum u okvirima žanra koji ima svoje stroge odrednice (ako ne krenemo putovima Tarkovskoga i njemu ne-sličnih).Uz posljednje poglede na pogled princeze Leije, srca su nam zaigrala kad smo ugledali Yodu i čuli glas genijalnoga Franka Oza, koji nas je vratio u ono doba sedamdesetih i, ne samo, originalne “trojke”, već i besmrtnog, razigranog i evergreen Muppet Showa. BB-8, R2-D2, C-3PO ponovno su “oživjeli” pred našim očima i aktivirali uvjetovani reflex očekivanja novog (ili novih) nastavaka. A, ponavljam, nisam “ član sekte”.

Film sam (namjerno) gledao u 2D verziji, ali i to kao dug (filmskom) vremenu koje je davno iza nas, ali je u isto vrijeme i u nama. Vratimo se na dosjetku ili “idejicu” da jedan “odabrani” ili njegova učenica može spasiti svijet. Vjerujete li ili ne – nije važno. Važno je da se u toj iluziji može uživati ovih dana ili u dva i pol sata u mraku kina gledajući svjetla velikoga ekrana.

Ocjena
4 out of 5

4

Vrlo dobro
4 out of 5