RECENZIJA: “Osmi povjerenik” – vrlo dobro uprizorenje odličnog romana
18. siječnja 2018.
Boris Abramović (68 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: “Osmi povjerenik” – vrlo dobro uprizorenje odličnog romana

Uvijek je bilo teško raditi filmove po književnim predlošcima, pogotovo ako je taj književni predložak napravio veliki uspjeh, a roman Renata Baretića “Osmi povjerenik“ je napravio više nego veliki uspjeh.

Izašao sada već davne 2003. godine ovaj vrlo originalni roman pokupio je sve moguće nagrade, a ne zna se tko je više hvalospjeva o romanu izrekao, čitateljska publika ili kritika, i vrlo brzo stekao je status klasika.

Tim više je zadatak kojega se prihvatio scenarist i redatelj Ivan Salaj bio teži. Roman više nije bio “vruć“, prošao je već dobar tijek vremena od njegova izdavanja i nije se moglo publiku uhvatiti na nešto što je trenutno “in“, poput trenutnog uprizorenja Kristijana Novaka recimo, ali Salaj nije odustao. Odavno pokušava snimiti “Osmog povjerenika” i tek mu se sada posrećilo, a to mu je filmski debi.

Radnja filma se vrti oko Siniše Mesjaka (Frano Mašković), mladog i ambicioznog političara koji je poput stotina istih uhvaćen “in flagranti“, i da bi se šteta smanjila, premijer (Stojan Matavulj) šalje ga kao povjerenika na naš najudaljeniji nastanjeni otok Trećić da tamo organizira izbore i ustroji lokalnu samoupravu. Mesjak je uvjeren da će posao obaviti na brzinu, ali stvari stoje nešto drugačije. Sâm otok je jedna posebna lokalna mikrosredina koja funkcionira već desetljećima na jedan svoj potpuno specifičan način. On je osmi po redu povjerenik koga vlada šalje, a prethodnih sedam nije uspjelo ama baš ništa napraviti niti promijeniti.

Na Drugiću ga dočekuje Tonino Smeraldić (Borko Perić) i barkom ga vozi još četiri sata do Trećića gdje ga dočekuje galerija živopisnih likova koji žive na otoku. Vrlo brzo Mesjak shvaća da je zadatak koji mu je povjeren skoro pa i nemoguć, pogotovo jer na otoku nema vodovoda, interneta, signala za mobitel, a ne bi bilo ni struje da se otočani sami za nju nisu pobrinuli. Većinom su to stari ljudi koji su se prilagodili situaciji pa tako većinu stvari nabavljaju iz Italije putem šverca, a relativno su i imućni pošto dobivaju mirovine iz Australije gdje je većina nekada radila. Sve to iz Australije organizira njihov nekadašnji mještanin Bonino, a povjerenik, ili kako Trećićani kažu – “Poveri“, samo može poremetiti njihovu svakodnevnicu pa mu se odupiru na sve moguće načine.

Mesjak vremenom shvaća da će se teško ovi čudni ljudi prilagoditi njemu pa se on sve više prilagođava njima i nekako, kako priča ide prema kraju, sve se dobro i završi, ali naravno ne bez žrtava.

Jedna od najboljih i najoriginalnijih stvari Baretićevog romana je i takozvano trećićansko narječje ili trećićanski govor, koji je sâm Baretić izmislio i koji je mješavina originalnog dalmatinskog otočnog govora, talijanskog i nekakvog nakaradnog australskog (štreljskog) govora koji je i u filmu vrlo atraktivno iskorišteno.

Film je sniman većinom na otoku Braču, selo Škrip je dočaralo Trećić, a kadrovi su vrlo dobri pa možemo uživati u divnim predjelima Dalmacije na koja teško da ćemo imati prilike kročiti.

Frano Mašković i Borko Perić su odlični u svojim ulogama, a svakako treba izdvojiti i izvrsne epizode Ive Gregurevića kao Toninovog oca sadista, Gorana Navojca kao bosanskog švercera i Filipa Šovagovića kao munjenog svjetioničara, profesora matematike i fizike za kojeg se ispostavi da je bio jedan od prethodnih sedam povjerenika. Uz njih su briljirali i ostali, što naturščici s Brača, što bardovi našeg glumišta predvođeni Špirom Guberinom i Matom Gulinom koji su fantastično dočarali živopisnu domicilnu ekipu starih Trećićanaca.

Za odličnu glazbu u filmu “krivi“ su Alen i Nenad Sinkauz, a osim njihove glazbe čuje se i Žen, dok je u odjavnoj špici i sâm Valentino Bošković.

Ivan Salaj je u svome filmskom debiju odradio velik posao, osim redateljskog radio je i scenaristički dio i to poprilično dobro.

Kao što sam već rekao, teško je raditi projekt po fantastičnom predlošku, ali on nije upao u zamku, scenarij je u mnogočemu promijenjen u odnosu na roman i sve promjene koje je napravio su dobre, opravdane i u službi filma. U svakom slučaju na ovome ću mjestu preporučiti onima koji “još“nisu pročitali roman da to svakako naprave kad tad, a nadam se da su filmom zadovoljni svi oni koji su roman imali u rukama.

Uglavnom, i Ivan Salaj, a i publika mogu biti zadovoljni onim što je napravljeno po jednom od hrvatskih književnih klasika i nadamo se dobrom prolazu ovoga filma u kinima.

Ocjena
4 out of 5

4

Vrlo dobro
4 out of 5