RECENZIJA: Lika Kolorado – “Smiješ zaurlat“ – najbolji su kada zaurlaju
Lika Kolorado, zagrebački bend čudnog ali zanimljivog imena prvi put sam gledao u finalu HaGeeF demo festivala i usprkos tome što su svi koji su nastupili u finalu bili stvarno dobri Lika Kolorado je zasluženo pobijedila.
Njihov energičan nastup i suvereno vladanje na pozornici sugerirali su da je pred nama nekakav mnogo stariji, odnosno iskusniji bend, umjesto četvoro vrlo mladih ljudi koji šalju puno energije prema publici. Bend je klasičan trio, gitara, bas i bubanj, plus pjevač, a čine ga Vanja Senčar na gitari, Ana Jelić na basu, Pavle Gulić na bubnju i pjevač Filip Riđički, kojega se sjećamo kao glumca serije “Crno-bijeli svijet” koja je obrađivala tematiku “čuvenih“ osamdesetih godina prošloga stoljeća.
Pobjeda na festivalu uvelike je ubrzala izdavanje debitantskog albuma prvijenca, a u samoj najavi mogli smo preslušati i nekoliko “singlova“. Album je napokon pred nama i možemo reći da su poprilično uspjeli atmosferu sa živih nastupa prenijeti i na “ploču“. U pitanju je deset pjesama, teme očekivano većinom ljubavne tematike i podosta je tu materijala koji bi se mogli čuti i na radio postajama. Tu je možda i mali problem jer bend većinom “živi“ u sivoj zoni, ni sim ni tam, balansira negdje između indie rocka i indie popa. Osobno bi mi bilo draže da se drže ovoga prvoga jer mi se čini da bolje zvuče i “izgledaju“ u žešćoj varijanti, ali opet treba razumjeti i drugu stranu koja vuče na radio.
“Sigurno je sigurno draga…zašto da riskiramo, nikad ne profitiramo kad na kraju iz inata baš potegnemo do kraja…“, kažu u “Sigurno“, jednom od najavnih singlova za album i možda je to parafraza za jedinu malu zamjerku koju bi dali. Možda je trebalo malo više riskirati pa bi se na kraju možda i više profitiralo.
Od utjecaja koje čujemo na albumu možemo spomenuti samo “domaće“, recimo Haustora što nas opet baca na te čuvene osamdesete pa zatim prvenstveno Pipse, a tu su recimo i Letu štuke, čak i Pavel, što samo po sebi i nije loše, ali ne znam koliko je bend uopće to svjesno radio, već bi prije rekao da je to možda ustupak koji ne da su morali napraviti, nego je danas takvo vrijeme. Ako te nema u eteru, nema te nigdje. Bend ima svoju viziju i svakako zna odabrati svoj put.
“Ja znam kamo idem kada idem, ja znam kome se klanjam kad se klanjam“, kažu u “Jelda, Jelda“, vrlo žestokoj i ponajboljoj stvari na albumu i to na koncu govori sve. Ako bismo možda davali nekakav skromni savjet ovome bendu onda bi svakako parafrazirali sâm naslov albuma i rekli im da smiju zaurlat’ jer kad zaurlaju tada su i najbolji.
Lika Kolorado je snimila dobar album prvijenac, a ocijenit ćemo ga s vrlo dobar. Neka to bude poticaj za daljnji rad i neka vrsta ulaganja u budućnost jer od ove mlade ekipe očekujemo još puno dobroga.
Foto: Nikola Knežević
