Loša: „Mi smo toliki tremaroši da uvijek izlazimo na stage ubrzano kao u crtanom filmu“
3. veljače 2018.
Nikola Knežević (1697 Članci)
Podijeli

Loša: „Mi smo toliki tremaroši da uvijek izlazimo na stage ubrzano kao u crtanom filmu“

Četvrtak, 28. prosinca, Johann Franck i povratak u Zagreb nakon 7 godina. Plavi orkestar, bend koji je mnogima obilježio mladost, odsvirao je mini koncert kako bi najavio „Everblue“ turneju koja obuhvaća koncert u Domu sportova u Zagrebu, 17. veljače.

Bila je ovo prigoda i da „nakratko“ sjednem i popričam sa Sašom Lošićem Lošom, čovjekom koji se svih ovih godina nije mijenjao, kako izgledom, tako i energijom koju ispostavlja na koncertima. Loša zadnjih godina živi u Ljubljani, blizanci Ćera 1 i Ćera 2 su u Sarajevu, a Saša Zalapugin živi na Trešnjevci u Zagrebu. Ali ova razdvojenost ih nije spriječila da i dalje zajedno nastupaju. Zvuče kao da vježbaju dva puta dnevno u nekom podrumu ili garaži, savršeno i spremno za onaj još veći nastup u Domu sportova.

Plavi orkestar u Johannu Francku (foto: Nikola Knežević)

Bila je odlična atmosfera u Johannu Francku i čini mi se da je upravo zato što je klupski prostor energija bila na vrhuncu, bez obzira što je sve kratko trajalo. Vidim da je odnos s publikom svih tih godina jednak, možda je postao i još bolji.
„Dobro ste primijetili to da dobro funkcioniramo u malom prostoru jer smo mi i počeli iz malih klubova. Prvi koncert u Zagrebu smo održali u Studentskom centru, kasnije u Kulušiću i tako dalje širom bivše države. Ispali smo iz šinjela punka i novog vala i pošto je naš nastup tijekom godina htio vidjeti sve veći broj ljudi, prinudno smo se preselili iz malih prostora u velike dvorane. Mi smo garažni bend i kad nas razdvojiš na velikom stageu ispred 100 tisuća ljudi, onda gubimo energiju. Zato zahtijevamo da smo pola metra, najdalje metar udaljeni jedan od drugog i tako najbolje funkcioniramo.“

U početku ste bili predgrupa velikim bendovima i izvođačima na turnejama po bivšoj državi. Tako je sve krenulo, zar ne?
„Sjećam se da smo bili predgrupa Boi u Domu mladih u Sarajevu i to mi je bio jedan od najdražih ranih koncerata. Svirali smo ispred Filma, Idola i čitave plejade novovalnih bendova i onda smo strepeći čitali kritike „Omladinskih novina“, „Poleta“, „Naših dana“, studentskih magazina itd.. Uvijek su nas označavali kao simpatičan bend. To nas je redovno deprimiralo.“

Ako se dobro sjećam, Laboratorija zvuka je bila ključna u vašoj karijeri, tada vas je netko primijetio i krenuli ste snimati svoje pjesme, je li tako?
„Prvo nas je prepoznao Bata Vranešević iz grupe Laboratorija zvuka. Imao je viziju da ćemo jednog dana biti uspješan bend. Prije odlaska u vojsku 1983. godine smo snimili par demo snimaka u studiju legendarnog Ence Lesića u Beogradu gdje je sniman „Paket aranžman“ i brojni drugi albumi. Međutim, stjecajem okolnosti to nije bilo izdano, otišli smo u vojsku i snimke su nestale u bespućima privatnih arhiva. Volio bih to pronaći i poslušati kako smo zvučali na samom početku, prije dana slave. Stvarno bi trebalo pokojnom Bati Vraneševiću odati zaslugu što nam je dao vjetar u leđa i potrebno ohrabrenje da nećemo ostati samo bend iz lokalnih okvira.“

Jednom ste rekli da vas je dosta inspirirao Buldožer i Brecelj te ste prepričavali u jednoj izjavi prvi susret s njim u Sloveniji. Zašto baš Buldožer?
„Jedan moj daljnji rođak bio je strastveni kolekcionar vinilnih ploča. Jednom prilikom mi je otvorio vrata hrama, dopustio da zavirim u čarobni svijet njegove kolekcije. Imao sam sreću da je imao istančan, nekonvencionalan ukus tako da je prva ploča koju sam stavio na gramofon bila Buldožer, a ne neka ploča zabavno-muzičkog žanra, nije volio pop konfekciju. Tako da mi se čini, da se te davne 1975. godine, dok sam još pohađao osnovnu školu, u meni probudio taj neki konceptualistički duh. U godinama koje dolaze, nastavio sam slušati glazbu koja nije samo tek gola glazba, već je uvijek u sebi morala imati i neku dodatnu vrijednost, neki umjetnički koncept, intrigu. Bilo je pravo osvježenje kada se poslije ere napornog simfo rockaa pojavio punk, ska i Novi val. Posebno veliki utjecaj na nas su imali bendovi poput Prljavog kazališta, grupe Film, Idola i sličnih. Kasnije sam se upisao na Likovnu akademiju i oformio Plavi orkestar. Ali kako na početku tako i danas još uvijek i ja i ostali članovi benda isto osjećamo. Muzika bez skrivenog, višeslojnog značaja ne izaziva u nama neko veliko uzbuđenje.“

Foto: privatni album Saše Lošića Loše

Mislim da ne može proći neka zabava bez pjesama Plavog orkestra. Imate pjesme za sve prigode, „Bolje biti pijan nego star“, „Odlazim“ za fajrunt, „Goodbye teens“…
„Da, „Bolje biti pijan nego star“ je pogodna za maturalne zabave, “Od rođendana do rođendana“ za rođendane, zatim „Goodbye teens“ za rastanak od tinejdžerskih dana“…

…ne znam imate li što za sprovode (smijeh)?!
„Vidiš, nije loša ideja. Mi smo grupa opće prakse i mogli bi se preorjentirati i početi svirati po kućama, odnosno da nas naručuju po prigodama. Imali bi cjenik po temamama: radost, žalost, svadba, zaposlenje, rastava braka… „Sava tiho teče“ bi bila idealna za razvode. Ali za što bi onda bila prigodna «Suada»? Tu još imam dileme. Ipak prednjači naš zavidni alkoholičarski repertoar: „Pijem da zaboravim“, „Daj mi vruće rakije“, „Bolje biti pijan nego star“ i brojne druge.“

Prošlo je nekoliko desetljeća od Plavog orkestra te i dalje održavate velike koncerte kao što je ovaj u Zagrebu. Kakav je plan ove turneje, što ste sve planirali za 2018. godinu?
„Posljednjih nekoliko godina smo se potpuno povukli iz javnosti. Usprkos ljubaznim pozivima gotovo svih medijskih kuća (za gostovanja na TV showovima. dokumentarnim emisijama, intervjuima, reportažama) odlučili smo da jedinu komunikaciju s našom publikom imamo putem živih nastupa. Iz takvih razmišljanja rodila se ideja da počnemo raditi na projektu “Everblue”, zapravo turneji koja će se snimati za potrebe našeg prvog LIVE albuma. Inače moram naglasiti da promotivne aktivnosti stvaraju određenu nelagodu kod nas jer mi, naprosto, ne znamo reklamirati sami sebe. To se osjeti. Mi smo svoji najlošiji promotori. Formirani smo u eri ironije osamdesetih i ostali zarobljenici svog vlastitog cinizma. Tako da nam se čini da je promoviranje kao neka vrsta elaborata koja se prilaže uz već jasne stvari. Bili bi najsretniji da samo objavimo datum i zalijepimo plakat.“

Foto: privatni album Saše Lošića Loše

Ovdje ste u Johannu Francku genijalno zvučali live, razglas je bio odličan, zvučite kao da postojite već nekoliko desetljeća (smijeh).
„Hvala puno, ponekad se pitam koji je smisao grupe, što je ta iracionalna energija što čini bend, otkuda ta alkemija. To sam prvi put primijetio kad sam gledao film Martina Scorsesea „Shine A Light“. Cijeli film se čini kao da je sve na rubu raspada, Stonesi su već umorni, djeluju kao da su bez motiva, bez volje. Scorsese gubi živce pred koncert, ne stiže mu playlista pa ne zna kako će snimiti kadrove za koncert, naposlijetku, kako će napraviti film. Odjednom stiže fax Jaggera i najnovija playlista pet minuta pred koncert. Scorsese čupa papir iz faxa i kaže ekipi da idu snimati pa što bude. Stonesi izlaze na scenu i odjednom prvi put osjetim fizički s platna tu alkemiju petorice ljudi, tu tajnu velikih Stonesa, koji tek kada su zajedno stvore magiju oko sebe, učine da sve sija oko njih. Pojedinačno vjerojatno nikada nisu bili dobri studijski glazbenici ali kada stanu jedan do drugog na stageu postaju vlasnici planete. Gledao sam i Chucka Berryja uživo, slavio je rođendan u St. Louisu, na koncertu za stotinjak uzvanika. Dok sam pratio svirku primijetio sam da Chuck od početka do kraja koncerta stalno griješi. Isto kao i njegov prateći bend, fulali su tonove, raspadali su se. Niti jednu pjesmu nisu završili kako treba. Tempo je oscilirao, bili su raštimani… Ali bilo je fascinantno. Kasnije sam razmišljao dok su mi Chuckovi riffovi odzvanjali u glavi da je zapravo ta nesavršenost, jednostavnost, to «ugodno šuplje» tajna te vanvremenske emocije. Mislim da je Plavi orkestar grupa koja jednostavno diše zajedno. Još uvijek nismo dopustili da postanemo profesionalci. Kod nas još uvijek možeš da osjetiš tu energiju početka. Ako budete imali prigodu u Domu sportova biti pored nas kad izlazimo na scenu, vidjet ćete da mi izlazimo kao katapultirani iz topa. Uvijek sam Ćeru molio da izađemo na scenu coolerski kao Oasis, pa mašemo ručnikom, uključujemo se polako. Ali ne, to se nikad nije dogodilo, mi smo još uvijek toliki tremaroši da izletimo kao u nekom ubrzanom crtanom filmu. Postoje bendovi u ovom našem glazbenom svijetu koji puno vježbaju, traže perfekcionizam iz svog nastupa. Mi smo našli poetiku u nesavršenom, kao da isporučujemo neku robu s greškom, kao da će se sve svakog trenutka raspasti i da će nas ljudi prokužiti i reći – „a to su oni stari luzeri“. Tu nesavršenost i tu tremu valjda publika osjeti i naprosto prostruji to suosjećanje, tako da pjevaju s nama od početka do kraja, kao da nam ne daju da padnemo na tlo.“

Možda ima nešto i u onome – „nema situacije u kojoj se Bosanac ne može snaći“.
„Moguće da je i to. Ali je sasvim sigurno i to ste dobro primijetili, u klubovima možda čak zvučimo bolje i preciznije. Lakše je svirati na stadionima i u velikim dvoranama jer je publika daleko od tebe. U klubu imaš eye kontakt s ljudima i tu nema fejkanja, Moraš se potruditi, dati maksimum od sebe, svirati bolje.“

Spomenut ću sarajevsku glazbenu scenu, godinama je iznjedrila velike bendove koji su među samim vrhom regionalne scene. I vi ste stvorili veliku karijeru, a u pitanju su milijunske naklade ploča.
„Čak i u svjetskim okvirima, pogledajte Dubiozu kolektiv, Gorana Bregovića…“

…evo Bregović je sada prvi u Americi na iTunesu i na Amazonu po prodaji albuma.
„Sada? Vi znate da sam zadnji čovjek koji bi to mogao učiniti, ali mogu makar reći – kapa dolje. Jako mi je drago zbog njegovog velikog globalnog uspjeha. U zadnje vrijeme smo postali s Goranom dobri prijatelji, često se viđamo i imam osjećaj da je u svojoj najboljoj fazi. Opušten je, duhovit, komponira s lakoćom, kao da je došao do točke kada se čovjek realizira, kada ne fejka, naraste do jednostavnosti… Goran je pored talenta i jedan od rijetkih umjetnika sa stilom, džentlmen koji je sasvim zasluženo na prvom mjestu.“

A i Brega je rekao kako je Sarajevo multikulturalno, više naroda je na jednom mjestu i više povijesnih, kulturnih i glazbenih mješavina. Tu su i pripadnici katoličke, muslimanske i židovske vjere, svatko je dao svoj doprinos u povijesti, kulturi i glazbi, a ta glazba je s godinama spajala ljude, nije razdvajala.
„Živjeti u Sarajevu je značilo odrastati u isto vrijeme uz Straussovog ˝Zarathustru˝, grupu Gang of Four, The Clash, popularnu i izvornu narodnu muziku, jazz, Celentana, Princea, dalmatinske klape itd. Tako da se u autorskom izrazu kod većine sarajevskih skladatelja osjeti taj eklekticizam, odnosno specifičnost podneblja i sredine u kojoj smo odrastali. A odrastali smo uz progresivnost i umjetničku dekadenciju Zapada, opojni miris mističnog Orijenta, ponekad slatku patetičnost Sjevera, topli zrak Mediterana. Zapravo ako živiš u Sarajevu stvoriš u sebi glazbenu toleranciju. Ne postaneš, da tako grubo kažem, glazbeni šovinist. Povijest naših prostora je nametnula kompleks ljudima koji su željeli imati širinu u svojem glazbenom izričaju, morali su se stidjeti svoje vlastite tradicije, morali su biti cool i «potpuno shvatiti suštinu rock and rolla». Na ovim prostorima se uvijek stvara, nažalost, mutant jednog te istog kvazi avangardnog stanja. Meni je to jako žao da se rodila i nova generacija pretencioznih mladih ljudi jako isključivog glazbenog ukusa. Oni recimo slušaju bendove koji još nisu oformljeni, gledaju videa s najmanjim brojem pogleda ili, na primjer, čim čuju da je netko drugi kupio knjigu koja je i njima omiljena, oni tu knjigu odbace, jer je postala svačija igračka…“

Foto: Aljoša Rebolj

Za kraj još jedno pitanje, postoji li neka anegdota iz ove duge karijere koja je bila neobična, da vas je nasmijala ili osramotila (smijeh)?
„Ima jedna anegdota kad sam kasnio na naš predzadnji koncert u sarajevskoj Zetri. Pošto sam sklon gubiti mobitele, ključeve, naočale i druge stvari, tako sam izgubio i backstage pass na kojemu je pisalo „IZVOĐAČ“. Bila je neka gužva u gradu, kasnio sam na koncert, nisam stigao na službeni ulaz, bilo mi je lakše da prođem do scene kroz glavni ulaz. Međutim, redar me nije puštao unutra. Rekao mi je – „Momak, morate imati propusnicu kako bi ušli unutra“. Bilo mi je neugodno da kažem kako je ovo moj koncert i da JA nastupam večeras. Kaže on: „Mene to ne zanima, imate li propusnicu?“. “Koncert je opasno kasnio, nije mi peostalo ništa drugo nego da izgovorim tu ponižavajuću rečenicu – “Gospodine, ja sam Saša Lošić. Zbog mene i mojih prijatelja su svi ovi ljudi večeras u dvorani“. Pogledao me ravnodušno i rekao: „Vidi momak, ne znam ja ništa, svi ste vi meni večeras Saša Lošić. Nabavi propusnicu pa ćeš ući“. Onda smo morali telefonirati organizatoru da nam netko iznese van novu propusnicu kako bih ušao na vlastiti koncert.“

Hvala puno.
„Ništa, hvala vama“.

Foto: Aljoša Rebolj (naslovna)