RECENZIJA: Ty Segall – “Freedom’s Goblin” – garažni vodič kroz rock’n’roll
5. veljače 2018.
Boris Abramović (55 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Ty Segall – “Freedom’s Goblin” – garažni vodič kroz rock’n’roll

Kao što su hrvatske oružane snage odlučile obnoviti svoju zrakoplovnu flotu i nabaviti nove avione o čemu možemo u zadnje vrijeme čitati i slušati na sve strane, tako je i redakcija Music Box portala odlučila poboljšati svoj radarski sustav kako se više ne bi događalo da se ispod radara provuku neki od albuma i izvođača koji svakako zaslužuju osvrt.

Bez obzira koliko se vraćamo u prošlost tražeći dobru glazbu, ponekad zatvaramo oči (namjerno ili nenamjerno) i propuštamo bisere kojih u sadašnjosti ima na pretek, a samo se moramo malo više potruditi da ih detektiramo i uživamo u njima. Jedan od takvih bisera koji nam je serviran na samom početku ove godine je i ovaj dupli album sa sedamdeset pet minuta vrlo zanimljive glazbe.

Ty Segal je tridesetogodišnji gitarist, odnosno multiinstrumentalist iz Kalifornije koji je diskografski aktivan desetak godina, što kroz samostalne albume, što kroz neki od projekata s bendovima, možda i ponajviše znan s “Fuzz”. “Freedom’s Goblin” mu je već deseti po redu samostalni album i vjerojatno možemo reći da je to i kruna njegove dosadašnje karijere. Na albumu je Segal prošetao kroz veliki broj glazbenih pravaca, a i mnoga razdoblja rock glazbe i svojim specifičnim stilom, koji uključuje popriličnu dozu gitarske garažne distorzije, obojao svaki period na svoj način. Svega tu ima, ali baš svega i sve je više nego dobro urađeno.

Od uvodne “Fanny Dog”, odličnog klasičnog rock jama, nazvane po njegovom psu, koji je opet nazvan po liku iz “The Weight“ klasika The Banda, preko Radioheadovske “Rain”, pa zatim više nego ubitačno obrađenog klasika 70-ih godina iz repertoara Hot Chocolate “Every 1’s A Winner“” koji svakako zaslužuje da ga neumorno vrte  sve radio postaje na svijetu.

U istom funky disco stilu nastavlja i s “Despoiler of Cadaver”, a smirenje donose prelijepe “My Lady’s On Fire” kao prelijepi country rock soul i popistična “Alta”. Punkoidnu “Meaning” sa zanimljivim uvodom i još zanimljivijim gitarama otpjevala je Tyjeva supruga Denee i to više nego uvjerljivo.

“Cry, Cry, Cry” priziva najbolje radove Georgaa Harrisona, dok u falsettu na “You Say All the Nice Things” na isti način priziva i njegov “matični“ bend. “The Last Waltz”, osim što naslovom daje hommage jednom od najboljih koncerata ikad, je i simpatičan valcer praćen honky tonk klavirom, a slijedi ga “She”, žestoki rifoidni komad koga se ne bi postidio niti jedan hard rock/metal sastav bilo gdje.

“Talkin 3”, uriozni punk jazz s “divljačkim“ saksofonom kao da je izašao iz radionice Jamesa Chancea, a dobro se na nju nadovezuje i T. Rexovska “The Main  Pretender”.

“Late at night when I’m all alone
No distractions, nobody’s home
I’m not the person you think I might be
I’m someone different, I’m free”

Tako kaže u “I’m Free” koja bi bez problema mogla postati ultimativni hit.

Album zatvara dvanaestminutna “And Goodnight” i to je nevjerojatan pogodak i zakucavanje za sam kraj. Izvanredan hommage Neilu Youngu i Crazy Horseu s Kurt Cobainovskim vokalom.

Već na samom početku godine dobili smo album kojemu bismo se mogli i morali vraćati cijelu godinu, a svakako i dulje jer ovo je album koji nema loših mjesta, ima samo dobrih i odličnih. Sedamdeset pet minuta čistog uživanja u devetnaest pjesama i šetnji kroz rock’n’roll prošaran distorzijom. Nadamo se da će naš radar ubuduće uspijevati otkriti ovakve uvjetno rečeno “male” albume i izvođače, a mi ćemo se potruditi da ih predstavimo i pokažemo kako ni u kom slučaju oni nisu “mali”.

Foto: Denee Petracek (Promo)

Ocjena
4.5 out of 5

4.5

Vrlo dobro
4.5 out of 5