RECENZIJA: Guillermo del Toro: “Oblik vode” – pazi, čudovište!!!
Hvaljeni i nagrađivani film meksičkoga redatelja stigao je i u Cinestar. Provjerite i uvjerite se koliko su reputacija i nagrade koje ga prate opravdane…
U sjećanju starijih ljubitelja sedme umjetnosti, u bespućima interneta ili, pak, na stranicama dvosveščane Filmske enciklopedije (u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža), naći ćemo ime Jacka Arnolda, glumca i redatelja koji je ostao (ne)zapamćen po filmovima “u žanru znanstvene fantastike, žive radnje, realizirani skromnim sredstvima, većinom bez zamašnijih scenografskih zahvata i složenijih trikova, (koji se) oslanjaju uglavnom na stereotipne priče o nemanima i bićima iz svemira, no koje se mogu tumačiti i kao odraz psihoza hladnoratovske krize. Najvrednijim Arnoldovim djelom smatra se bizarni i turobni film „The Incredible Shrinking Man“ iz 1957.“ Od dvadeset i šest filmova koje je režirao do 1977., mi ćemo, jer moramo, izdvojiti „Creature From The Black Lagoon“ (snimljen 1954.), jer kako god ga nazvali – inspiracijom, spin offom ili nečim trećim, ovdje je zapravo riječ o tom filmu, a ne o „novom“ radu, po mom skromnom mišljenju, precijenjenog meksičkog redatelja. Da, kao i u (polu)“slavnom“ prethodniku tu su standardna sredstva i načini koji su nas možda mogli „zabaviti“ prije šezdesetak godina, ali ovo je, vjerovali ili ne, dvijetisućeiosamnaesta.
Biće iz amazonskih vodenih, mračnih, muljevitih dubina, Ameri i Rusi, „umjetnik“ nekonzervativnih sklonosti, nijema čistačica i „obavezna“ prijateljica crnkinja – instrumentarij je nekog drugoga filmskog vremena i nije dovoljno „modernizirati“ ga s nekoliko plitkih new age rečenica oko kojih će kritičari i publika zdvajati i tražiti neko skriveno značenje kojega jednostavno – nema. Vizualno dojmljiv, sa solidnim glumačkim rolama (više mi se svidjela Octavia Spencer nego, ponavljam, korektna Sally Hawkins i ako ćemo tražiti njenu „bolju“ ulogu onda je to ona u Allenovom „Blue Jasmine“), čudovištem koje izgleda vrlo dobro i, gotovo do savršenstva, re-kreiranim svijetom Amerike pedesetih – sve to, kad se zbroji, nije dovoljno „da se oduzmem“ kao što su to učinili „oni“ koji su filmu podijelili brojne nagrade ili nominacije. Što su to vodeći ljudi filmskoga svijeta vidjeli u filmu, ostaje tajnom, kao i kraj “Oblika vode”. Je li biće uspjelo sebe i Elisu Esposito odvući na neko bolje mjesto, u neki bolji (drugi, vodeni…) svijet? Tko je kriv za ono što nam se događa? Možemo li prihvatiti različitosti? Je li Bog (ili netko moćan) uspio stvoriti ovaj svijet za ljude koji nisu dovoljno „ljudi“ ako ne prihvaćaju drugačije? Itd, itd…Neću dalje elaborirati i spominjati npr. Johna Carpentera koji se bavio remakeom ovakvih ili sličnih filmova a čije se ime pojavljivalo i uz projekt “Čudovišta iz Crne Lagune”), ali ću samo kratko ustvrditi da je on to radio puno, puno bolje.
Guillermo del Toro režirao je drugi nastavak franšize o Bladeu (borcu protiv vampira koji je i sâm vampir), „Pacific Rim“ i „Pan’ s Labyrinth“, koji je izazvao euforiju među (nekim) kritičarima i nagrađen je trima Oscarima, a za još toliko kipića je i nominiran. U tome je radu, pak, „brljao“ po španjolskoj povijesti iz doba četrdesetih godina prošloga stoljeća.
Ima tako redatelja i filmova koji „zalude“ glasače Akademije, a za koje se kasnije utvrde da baš i nisu bili toliko dobri. No, vrijeme će pokazati – kao što to čini za „Crash“ (2004.), „Life Of Pi“ iz ne tako davne 2012. ili neke treće… No, neću nikoga odgovarati. Ponekad se i na vlastite oči valja uvjeriti, na vlastitoj koži oćutjeti o čemu je tu riječ. Ta su (i filmska) iskustva dragocjena za budućnost.
