IZVJEŠĆE: Božo Vrećo u Lisinskom – sevdah iznad sevdaha i to na “četrnaestkama”
13. veljače 2018.
Nikola Knežević (1574 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE: Božo Vrećo u Lisinskom – sevdah iznad sevdaha i to na “četrnaestkama”

Slavuj, anđeoski glas, prema mnogima i najveći interpretator sevdalinki ikada, Božo Vrećo, nakon više od godinu dana došao je ponovno u zagrebački hram kulture – dvoranu “Vatroslav Lisinski”.

Uvijek me kao malo dijete zanimalo zašto majka i otac, zašto baka i djed puste suzu na tu jednu posebnu melodiju, pomalo bolnu, melankoličnu, ali na kraju toliko divnu, toliko iskrenu i emotivnu. Odgovor je jednostavan i može stati u samo jednu riječ – sevdah. Najteži je to oblik pjevanja u našoj regiji i samo ga posebni glasovi mogu na najbolji način interpretirati. Kako znaju reći – “s tim se jednostavno moraš roditi”. Taj talent, taj prirodni dar, tog slavuja ima i Božo Vrećo, o kojem već jedno izvjesno vrijeme pišu svi mediji, pa čak i renomirani New York Times. Sevdah ne samo da je teško pjevati nego i sadrži jednu pjesničku formu koju je doista zahtjevno pisati. Bol, patnja, tuga, teški trenuci, sve je to sastavni dio sevdaha, glazbenog sinonima za suzu.

Vrećo na sebi ima mnoštvo tetovaža, ali one koje se posebno ističu su crni krugovi oko desne ruke. Oni inače u  svijetu tetoviranja simboliziraju žaljenje, oplakivanje, simboliziraju patnju i tugu, teške životne trenutke koji su očito bili i sastavni dio života Bože Vreće. A kako isplakati sve suze, kako izbaciti zadnju suzu, kako podijeliti patnju i sebi olakšati već teško srce? Upravo kroz sevdah!

“Poznato je da ja nemam tremu nego samo beskrajnu ljubav. Volim vas Zagrebe!” – tako je Božo otvorio koncert uz a capella izvedbu pjesme “Aladža”, a prekrasni tekst najbolje opisuje ono što sam maloprije spomenuo:

“Čuješ li ezane
sa mog srca rane
meleci kad krenu
pjevat’ pjesmu njenu

Upitah slavuja
kakve su mu boli
je l’ daleko i njem’
ona koju voli”

Za izvedbu je dobio gromoglasan pljesak ispunjene velike dvorane Vatroslava Lisinskog, a nastavio je u a capella stilu emotivnom pjesmom “Kraj tanahna šadrvana”. Iskoristio je priliku i obišao dio publike, odaslao svoju besprijekornu ljubav prema pjesmi, prema sevdahu i publici koja ga je svojom uzvraćenom ljubavi rasplakala.

Prvi gost koji mu se pridružio na pozornici bio je Đelo Jusić Jr., a zajedničku suradnju su započeli obradom dalmatinske pjesme “Kad si bila mala Mare” da bi se potom vratio sevdahu i uz pomoć još jednog gosta, harmonikaša Miroslava Navračića, otpjevao pjesmu “Selim” koju u originalu izvodi s genijalnom Merimom Ključo.

Kako je odmicao koncert tako je publika sve više uživala u nastupu, nagrađivala besprijekornu interpretaciju velikim pljeskom i što bi Englezi rekli, sa “standing ovation”. U pravom trenutku na pozornicu je stupio veliki Božin prijatelj, Marko Louis, iznimno talentirani glazbenik i vokalist, sin prerano preminulog Ljubiše Stojanovića Luisa, jednog od najvećih glazbenih intepretatora u regiji. Marko, čiji glas doista liči na očev, nježan, emotivan, ali koji može proizvesti i snažne dionice, priključio se koncertu svirajući na klaviru, koristivši looper, udarajući bongo i čak pokazavši talent u beatboxingu. Između ostaloga su izveli pjesmu “Kiša bi pala”, legendarnog pjevača sevdalinki, Safeta Isovića.

U međuvremenu im se pridružio i genijalni Hrvoje Rupčić na udaraljkama i s kojim su zajedno izveli “Sahtijan” s odličnog albuma “Pandora” iz 2017. godine. Inače, Božo radi na novom albumu koji će označiti početak suradnje s najvećim diskografom u Hrvatskoj, Croatia Recordsom. Uslijedio je i jedan od najemotivnijih trenutaka ovog ponedjeljka navečer, a to je pjesma “Lejlija” koju je Božo napisao za svoju majku. U tom trenutku je na pozornicu stupio još jedan gost i to na klarinetu, Mladen Kosovec. Nakon toga je izvedena i “Pašana”, veliki hit kojeg je uradio u suradnji s Markom Louisom.

Kao što sam rekao, sevdah na jedan emotivan način izražava bol i patnju, a na ovom koncertu se Slavuj prisjetio svoje prve ljubavi, male djevojčice Elme, čiju su cijelu obitelj u ratu ubili, a ona, nevino djetešce, dobilo je fatalni metak. Ali u toj patnji i u tom najtežem trenutku, zadnje riječi koje je izustila bile su upućene majci. Samo je jedna majka i nitko ju ne može zamijeniti. I u najveselijem i u najtežem trenutku uvijek ćete spomenuti Nju. Božo je na koncertu rekao kako mu se jednom u snu javila ta djevojčica, koja ga je znala držati za ruku i govoriti kako je on njezin dečko, te mu je iz sna poručila – “ja te čujem dok pjevaš”. Teško je naći osobu kojoj nije potekla suza u tom trenutku, kao što ju je ispustio i Božo, ali i uhvatio u svoj dlan i ponovno intepretirao kroz sevdah pjesmu “Elma”.

Izveo je i mnoge druge bisere svoje karijere, poput “Crne oči”, “Ko li noćas miluje ti kosu” na kojoj se pridružio i genijalni Vasil Hadžimanov. Uslijedila je i “Pandora”, a potom i vrhunska izvedba “Đelem, Đelem” gdje je raskoš vokala i umijeće loze Stojanović pokazao i Marko Louis. Nakon toga je publika ustala na noge i priuštila Boži i njegovim dečkima, kako je to simpatično nekoliko puta istaknuo, jedan veliki i dugi aplauz. Tri puta je publika zahtijevala bis, a kako završiti ovaj festival ljubavi, ovu anđeosku intepretaciju, otvorenu ljubav između Bože Vreće i Zagreba, nego sa starom sevdalinkom i vječnim hitom kojeg su obradili mnogi – “Voljelo se dvoje mladih”.

Sretni, zagrljeni, ispunjeni ljubavi, ali i punog srca, napustili su veliku dvoranu Vatroslava Lisinskog i ostavili publiku bez daha. Šteta što je na trenutke Lisinski ponovno imao problema sa zvukom koji je u nekoliko navrata pucao, pogotovo na harmonici i looperu, ali ništa nije moglo pokvariti ovu večer. Apsolutno ništa!

Uvijek sam tvrdio da je Safet Isović bio najbolji interpretator sevdalinki i kada mi je dragi kolega i prijatelj jednom prišao i upitao me – “znaš li tko je Božo Vrećo?” (na što sam mu odgovorio da ne znam), nisam ni slutio da ću godinu dana kasnije svjedočiti ovom koncertu i promijeniti mišljenje. Jedini pravi nasljednik Safeta Isovića je ipak Božo Vrećo. Kada cijelo vrijeme od izlaska iz dvorane do automobila u sebi pjevušite “…razboli se lijepa Fatma, jedinica u majke, poželjela žute dunje, žute dunje aman…žute dunje iz Stambola” onda je vaše srce primilo odaslanu ljubav ovog velikog Slavuja, čovjeka koji je uspješno odradio dvosatni nastup na štikli od 14 centimetara (što bi rekao Božo – “četrnaestkama”) i ponosno skakutao, plesao kao najsretniji baletan i najveselije dijete, te iskazao neizmjernu zahvalnost svima koji su došli uživati u ovom posebnom trenutku. Bio je to sevdah iznad sevdaha!

Foto: Tamara Brezičević (privatni album)