Ekskluzivno s Markom Louisom: “Otac je dosta utjecao na moj život, mislim da nas nikada nije ni napustio”
14. veljače 2018.
Nikola Knežević (2787 Članci)
Podijeli

Ekskluzivno s Markom Louisom: “Otac je dosta utjecao na moj život, mislim da nas nikada nije ni napustio”

Velikom interpretatoru sevdalinki, Boži Vreći, na koncertu u Lisinskom u ponedjeljak, 12. veljače među ostalim se pridružio i vrhunski glazbenik iz Srbije, Marko Louis.

U pitanju je iznimno talentirani glazbenik, sin pokojnog legendarnog pjevača Ljubiše Stojanovića Luisa, koji uspješno kombinira moderni i tradicionalni zvuk te polako osvaja kako svoju zemlju, tako i cijelu regiju. Iskoristio smo njegov boravak u Zagrebu i zahvaljujući divnim ljudima ubrzo smo se našli u kafiću pokraj hrama kulture, Lisinskog te razgovarali o njegovoj fenomenalnoj glazbi, ocu Luisu i utjecaju na Markov život, zatim Boži Vreći, sevdahu, koncertu u Zagrebu, ljubavi prema košarci, produkciji, dosadašnjim solo albumima, planovima za dalje, te skorašnjem koncertu u glavnom gradu Hrvatske.

Koncert s Božom Vrećom u Lisinskom je bio fenomenalan, pun energije, emocija, divnog sevdaha i što je najvažnije dvorana je bila puna. Ljudi su oduševljeni te dojmovi traju i danas. Kako je tebi bilo?
“Kako da ne, svi smo pod utiscima, bili smo na kavi jutro nakon koncerta i svi s ogromnim osmijehom i kezom na licu. Ovo je jedan u nizu koncerata koje sam odrađivao s Božom. Cijela suradnja je počela baš u Lisinskom, neću računati Sarajevo jer smo tada samo jedu pjesmu preko matrice predstavili, to je bila „Pašana“. U Lisinskom smo bili prije godinu i pol dana te smo procvjetali iz koncerta u koncert, nekako smo se konektirali, jako dobro funkcioniramo, kako na koncertu tako i u studiju.“

Da, vidjelo se to jedno veliko prijateljstvo…
„Sve se svodi na improvizaciju, znamo kako pjesme idu, ali i Božo i ja smo slobodni, onda se uklapaju ostali glazbenici i to bude jedna divna igra.“

Što se kaže, samo se pogledate i jedan zna što drugi misli…
„Da, baš tako.“

Bili su tu i drugi glazbenici, jesi li imao s njima prilike surađivati i ranije?
„Već sam s Mirom i Hrvojem surađivao, bili su i u Sarajevu na par koncerata. S Mirom sam imao sigurno 5 koncerata, to su divni glazbenici i svaki put kad netko dođe, pogotovo tako kvalitetan, jako se lijepo uklopi u priču kad shvati da je sve opušteno. Ono što ti padne napamet izađe s nekom mjerom i to sve bude prelijepo.“

Tvoja glazba inače ima jedan etno štih, a i sevdah je tradicionalna glazba. Kako gledaš na sevdah, glazbu koja je danas opstala u jednom modernom ruhu, kao što ju rade Božo Vrećo, Divanhana ili Amira Medunjanin?
„Sevdah je dio svih nas, naš blues. Usput sam odrastao uz njega, nisam ga dosta slušao kad sam bio mali, ali je bio dio svakodnevice. I kada sam krenuo sa solo karijerom dosta je utjecao na mene, i sevdah i romski prizvuk, tradicionalne zvukove na kojima smo svi odrastali iz cijele bivše države.“

Tvoja supruga je iz Sarajeva, je li tako, tako da je okruženje za sevdah prirodno?!
„Baš tako, obožavam Sarajevo. Odrastao sam u Münchenu u Njemačkoj, ali kada sam god sreo Sarajliju odmah smo postali odlični prijatelji. Prvi put kad sam nakon dugo godina došao u Sarajevo, osjećao sam se kao da je jedan dio mene odrastao tamo. Volim posjetiti grad, a i supruga mi je odande. Znamo se od treće godine.“

Rekao si da je puno sevdah i etno prizvuk utjecao na tebe, ali tu je i tvoj otac kojeg mnogi znaju kao Luisa, koji je nažalost prerano otišao, no ostavio je jedan neizbrisiv trag.
„Kako da ne. Mislim, nekako nikada nije otišao. Nekad se samog sebe uplašim kada iz mene, je li u pitanju intervju ili pjesma, izađe ton koji me podsjeća na njega. Uplašim se pozitivno jer ipak je tu. Puno je utjecao na sve što radimo, cijeli život je bio uz nas i nekako nam je bilo, meni je prije svega bilo bitno, što god radim i slušam bilo je važno da se njemu svidi. Tako je jedno išlo s drugim.“

Osjeti se u tvojem glasu i glas tvojeg oca, pa i kada si nastupao u Lisinskom.
„I ja sam primijetio, to je stvarno nenamjerno, pogotovo sada kad sam na našem jeziku snimio drugi album. Na engleskom je to bilo manje, ali sada primijetim to i ja, pa je to taj trenutak kada se naježim. Ne želim imitirati i ne imitiram svojeg oca, ali mi je drago kada čujem odakle potječe sve to.“

Vi ste jedna glazbena obitelj, je li tako, majka također ima smisla za glazbu, ali nikada nije nešto previše snimala?
„Ona je kao mlada svirala s Montenegro 5 po cijeloj Jugoslaviji. Pjevala je i svirala bas. Ali kada smo mi kao djeca bili na putu, fokusirala se na nas i posao, te ostavila tati da se bavi tim stvarima. Muzikalna je, pjevala je dugo u zboru, živi u Münchenu te je i ona utjecala na nas.“

Iza tebe su dva studijska albuma…
„U stvari 4, ali dva solo albuma. „Shine On Me“ je prvi koji je bio na engleskom, a „Beskraj“ drugi solo album. Imao sam dva albuma s bendom MaraQYa, taj zvuk je, mislim, došao do Hrvatske i Zagreba, ali ne toliko puno kao novi materijal. To je lokalni bend iz Beograda, snimili smo dva albuma sa soul i neo soul muzikom i dosta sam ponosan na to.“

Dakle, prvi solo album je bio na engleskom, drugi na domaćem, to si planirao ili je došlo samo od sebe?
„Tako je izašlo iz mene, nisam planski radio, tako me inspiriralo i imao sam neke fine tekstove koji su me povukli da sve snimim na našem. Povuklo me je da cijeli album snimim u duetima. Surađivao sam s ljudima iz cijele regije, pa čak i s izvođačima iz Indije, Amerike i Armenije. Već radim i novi album, snimio sam nekih 4 ili 5 pjesama, izaći će i prvi singl prije ljeta, a na jesen ili zimu izlazi novi album. Za 10-ak dana izlazi live album snimljen u Beogradu u studenom, ispao je dosta lijepo. Bit će objavljen i live videospot. Ne stajem, dosta uživam u tome što radim, pogotovo kada vidim da postoje feedback i reakcija publike. Ponosan sam na to što sam rasprodao prva tri koncerta u sklopu turneje „Beskraj tour by Barcaffe“ u Beogradu, Novom Sadu i Sarajevu. Neočekivano totalno i nastavljamo s turnejom po cijeloj regiji, u rujnu je Zagreb na redu, ako Bog da.“

Vjerujem da je posebna suradnja na albumu bila ona s Vlatkom Stefanovskim na pjesmi „Cveće cafnalo“ koju je izvodio tvoj otac? Imaš dvije njegove pjesme na albumu, je li tako?
„To nisu njegove, nego tradicionalne pjesme, „Cveće Cafnalo“ sam snimio s velikim gitaristom i umjetnikom, a rađeno je po inspiraciji „Dvanaestih rukoveti“ Stevana Mokranjca i „Doviđenja“ koje je inače oproštajno pismo Sergeja Jesenjina. Tekst je isto obrađen 80-ih i 90-ih godina. Te pjesme uopće nisu došle do publike. Prije nego što sam izbacio „Cveće Cafnalo“ možda je bilo 1 500 pregleda na YouTube-u, imao je dosta poznatih pjesama, ali ove dvije nisu došle do auditorija. Posebno mi je drago što sam uspio u novom duhu osvježiti i produžiti njihov vijek.“

Što se tiče live albuma, tko je radio na njemu na post produkciji i miksu?
„Pošto sam diplomirani dizajner zvuka mix i mastering radim ja i to mi je najveći dio stvaranja. Kad stvaram već mi počinje mix dolaziti u glavu. Ne volim dati drugima da se bave time, iako se dogodi greška, to je moja greška, a to je ustvari karakter. Imam divnu ekipu oko sebe, tu su grafički dizajner Sanjin Ferušić i Dragan Jereminov koji sa mnom radi sve video spotove. Nekako imam divnu ekipu koji su i moji prijatelji. Snimljen je i spot za pjesmu „Raj za avanturiste“. Na albumu su gostovali i Helem Nejse, jedan divan harmonikaš Bane Vasić, mlada etno soul pjevačica Manivi. Bit će dosta dueta i na live albumu i to je best of dva albumu u live verziji.“

Koliko je teško sve to raditi sam, trebaš pronaći inspiraciju za pisanje, skladanje i aranžiranje glazbe itd.?
„Što se tiče tekstova volim primiti sa strane pomoć, to su moji dobri prijatelji, sada je i Adnan Šaran iz grupe Skroz napisao za mene jednu pjesmu i jedan tekst. Surađujem s ljudima koji su u mojem društvu, koji razumiju i osjećaju to što ja osjećam te znaju to prenijeti na tekst. Meni je nekako lakše jer ne zavisim o drugim ljudima, sve ovisi o meni. Iako je dosta posla, ali ono što izađe to sam ja.“

Spomenuo si suradnju s Helem Nejse, nekako te hrvatska publika prepoznala po tom stilu. Suradnja je na tragu Dubioze kolektiv, ali u jednom drugačijem tonu. Spot je genijalan, išli ste s trubačima po Sarajevu i uveseljavali narod.
„Baš je bio jedan divan dan u Sarajevu, pjesma ima duh Dubioze kako kažeš jer moj kum, Mario Ševarac, saksofonist Dubioze je smislio temu, a ja sam radio aranžman. Pošto Mario i ja dosta dobro surađujemo i jako se volimo, to je bilo lako. Helem Nejse su genijalci, sada moji jako dobri prijatelji i to je samo početak. Bili su mi gosti na koncertu u Novom Sadu i Sarajevu, a ako bude sve kako treba dovest ću ih i u Zagreb.“

Helem Nejse pa ti, konstantno se iz godine u godinu pojavljuju novi glazbenici, novi ljudi koji kvalitetno rade, mislim da možemo biti zadovoljni s našom regionalnom scenom. I Hrvatska, i BiH, i Srbija, i Slovenija imaju strašno kvalitetne glazbenike. Jesi li i ti zadovoljan po tom pitanju? Ne samo da imamo dosta novih glazbenika nego i šarolike glazbe.
„Imam osjećaj, je li to možda psihološki trik jer sam i ja u nekom pokretu sa stvaranjem, da su i svi drugi nekako u tome i stvaraju oko mene, trude se i imaju inspiraciju. Ima bendova iz cijele regije koji sebi daju priliku da nešto pokušaju. Posebno sam bio sretan kada mi je prišao jedan gitarist i pjevač, rekao da je inspiriran mojim radom i trudom te da vrijedi raditi na sebi i na autorskoj glazbi kao i da nije trud za džabe.“

Jesmo li danas više vizualni tipovi, nekako svi čekaju vizualne identitete pjesme i singla?
„Mogu reći da je to 100% točno. Dizajn i kako se čovjek predstavi, od loga do nastupa i rasvjete, mislim da je to jako bitno. Nije samo Steve Jobs pokazao i dokazao. Meni se dogodilo s ovim albumom, pozitivno i šokantno, da više imam pregleda na audio uracima na YouTube-u nego na videospotovima. Svi kažu da ne vrijedi snimati album i treba ulagati u spotove i singlove. „Cveće Cafnalo“ kao audio sa slikom ima pola milijuna pregleda, a spot 200 tisuća i sporije ide. Ljudi puštaju album stalno na repeat i meni je drago da vrijedi album izbaciti, te napraviti jednu zaokruženu priču.“

Vratimo se na Lisinski, hram kulture u Hrvatskoj, ti si već bio ovdje s Božom, kako gledaš na ovo mjesto za koje znaju reći – ako ga napuniš, onda si pravi?
„To je taj simbol. Možda prostor nije za svaku glazbu i žanr, ali kao što smo pričali prije intervjua, počeli su razni žanrovi dolaziti ovdje, a ja bih sigurno volio da i tu napravim jednog dana koncert, možda u unplugged izdanju. Nije mi za elektronski i gitarski rock, nego za nešto intimno.“

Na koncertu si dosta improvizirao, voliš li i na svojim koncertima improvizirati, dolazi li ona sama od sebe kada te atmosfera ponese?
„Baš je koncert s Božom bio takav da nema puno glazbenika i nema izravnog koncepta, zna se kako ide pjesma i svatko da neki svoj doprinos. Što se tiče mojeg koncerta sve dosta unaprijed aranžiram i znam kako treba zvučati. Uvijek ima tu sitnih izmjena pa iznenadim glazbenike, napravim break na sredini, pokažem da svi stanu, te svaki put bude drugačije. Ali opet unaprijed volim znati kako će zvučati no i da negdje bude izjednačenje.“

Čuli smo te za looperom, za klavirom, čuli smo umijeće i za beatbox, znači u pitanju je multitalent. Istražuješ li neke instrumente ili sviraš samo nešto određeno, odnosno koliko si u tom smislu bogat?
„U biti moji glavni instrumenti su bili bubanj i perkusije, otkad znam za sebe. Onda sam prešao na košarku i malo stavio sa strane glazbu, igrao sam profesionalnu košarku, a kada sam se vratio u Srbiju opet sam se riješio vratiti perkusijama, eventualno bubnjevima. Usput sam slučajno počeo pjevati i svirati klavir. To mi je otvorilo horizont, pogotovo taj klavir i u produkcijskom i glazbenom smislu. Što se tiče pjevanja, sve se slučajno dogodilo, svirao sam s jednim bendom,, financirao tako studij. Kada je pjevač izašao iz benda moram i ja plaćati račune pa sam izbacio jednu ili dvije pjesme. Na početku sam falširao non stop, onda sve manje i manje, ali i u Lisinskom izađe pokoji falš (smijeh). Ali istražujem najviše produkciju, mogu sebe nazvati pravim producentom, volim producirati svoju i tuđu glazbu. Volim pomjeriti granice u svojoj i tuđim glavama. Ništa nije bitno, nego samo ono što u tom trenutku osjećaš i što izađe iz tebe. To najviše volim istraživati.“

Glazbu stvaraš uz klavir ili neki drugi instrument?
„Perkusije, klavir, volim svirati na klavijaturi jer može glumiti sve instrumente, volim se igrati na bas gitari i napraviti neku ideju. Ili klavir ili ritam je prvi, potom melodija i tekst itd..“

Košarka ili glazba?
„Glazba, ali kad se sjetim kakva je to ljubav bila prema sportu, ne vjerujem može li se ikada to ponoviti. Glazba mi je sada veliki prioritet i ljubav, ali kad se sjetim da sam spavao s loptom i sanjao košarku, 24 sata mi je bila u glavi. Samo sam htio izaći na teren i igrati. No to mi je puno značilo za daljnji život, trebaš nešto voljeti da budeš dobar u tome.“

Hvala ti lijepo na intervjuu, dobrodošao si uvijek u Hrvatsku, nadam se da ćemo uživati u tvojem koncertu u Hrvatskoj, te vjerujem da ćeš i ti u budućnosti napuniti Lisinski, pa makar to bila i mala dvorana.
„Hvala puno.“

Foto: Danilo Novović