RECENZIJA: David Byrne – “American Utopia” – razlozi za veselje
O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi? Parafrazirajući Carvera, mogli bismo napisati da bi se svaki Byrneov album mogao zvati “O čemu govorimo kada govorimo o životu ?”.
Tijekom cijele karijere David Byrne je eksperimentirao s glazbom i, kao umjetnik u punom smislu te riječi, svaki puta dokazao koliko dobro razumije glazbu određenog vremena i prostora. No, ono čega se niti u jednom trenutku nije odrekao je kirurški precizan presjek društva koje ga okružuje još od davne “77” iz vremena Talking Headsa pa sve do zadnjeg solo albuma, njegovog jedanaestog po redu “American Utopia” čijem ćemo predstavljanju moći svjedočiti na ovogodišnjem INmusic festivalu.
“American Utopia“ je plastičan opis današnje Amerike, a vrlo se lako može proširiti na veći dio zapadne hemisfere. Konzumerizam, filozofija straha, konformizam, otupljenost, otuđenost, sve su to teme koje Byrne oslikava u pjesmama poput “Gasoline and Dirty Sheets” , “Every Day is a Miracle” ili “Dog’s Mind”.
Predivna “This is That” i sugestivna “It’s Not Dark Up Here” sa stihovima:
“…There’s only one way to read a book
And there’s only one way to watch tv
Well there’s only one way to smell a flower
But there’s millions of ways to be free…”,
predstavljaju točku infleksije na albumu, jer Byrne ne bi bio to što je da uz kritički osvrt svijeta oko sebe ne nudi izlaz iz tog kaosa.
Album završava pjesmama “Everybody Comes to My House” (jedan od stihova glasi: „We’re only tourists in this life, only tourists but the view is nice…“), prvim singlom i najplesnijom stvari albuma te najboljim mogućim završetkom ovog odličnog albuma, pjesmom “Here”.
Poslušavši album, polako dolazimo do odgovora na pitanje o čemu govori Byrne kada govori o životu. Naravno, o ljubavi.
Autor: Bruno Maglić
