Ana Ćurčin: “Odlučila sam da se više opuštam i uživam na koncertima jer je život prekratak da se stalno bojimo”
28. ožujka 2018.
Nikola Knežević (2787 Članci)
Podijeli

Ana Ćurčin: “Odlučila sam da se više opuštam i uživam na koncertima jer je život prekratak da se stalno bojimo”

Jedna od najvažnijih kantautorica u regiji, Ana Ćurčin ovaj tjedan (četvrtak, 29. ožujka) će posjetiti Zagreb i održati koncert u Tvornici kulture.

Ovo je jedan od onih koncerata koji se ne bi smjeli propustiti s obzirom na vrhunsku glazbu i epitete koji prate njezin rad. Ana Ćurčin dolazi s bendom The Changes, a uoči koncerta razgovarali smo s njom o glazbenim i neglazbenim temama.

Kada bih ljepotu glazbe mogao opisati u dvije riječi to bi bile – Ana Ćurčin. I ne mislim samo na vizualno, nego i na zvuk koji je proizvod tvoje kreativnosti. Kada bi ti sebe mogla opisati u dvije riječi, koje bi odabrala i zašto?
Hvala na lijepim rečima. Zadali ste mi nešto na što uopće ne mogu sada odgovoriti. Prije neku večere sam bila na jednoj predstavi u sklopu Beogradskog Festivala Igre, zove se “R. OSA – 10 vježbi za novu virtuoznost” i jedna od vježbi je bila da se izaberu tri riječi, pa ću se poslužiti tom igrom sad kako bih odgovorila na vaše pitanje. Izabrat ću riječi koje su mi, čini mi se, uvijek prisutne, koje se stalno uguraju u pjesme, koje su razlog zašto se bavim muzikom i čime se bavim u pjesmama, koje osjećam ali i na koje zaboravim kad pjevam –  nemir i oslobađanje.

Vjerujem da to mnogi ističu, ali je opet lijepo spomenuti. Rođena si u Bagdadu, odrasla u Moskvi i živiš u Beogradu. Jesu li te sve kulture utjecale na tvoj zvuk, jesi li iz njih crpila određenu inspiraciju?
Mislim da se odrastanje u Rusiji i konstatno ugrađen osjećaj „strankinje“ duboko odrazio u meni i postao dio identiteta, pa i danas kad ponovno živim u Beogradu nosim eho tog odrastanja kao „Ruskinja“. Kao nekome tko nije odrastao u Beogradu glazbeno je tu svašta uletjelo ali i došlo iz nekih drugih mjesta i muzike koju sam upijala i upijam – prije svega sa sjeverno-američke kantautorske scene.

Tvoj album prvijenac “Sketches of Beloging” proglašavan je jednim od najboljih glazbenih izdanja u 2016. godini. To su naravno komentari krizike, ali jesi li zadovoljna prijemom uratka kod publike?
Nemam čime biti nezadovoljna jer je publika koja prati naš rad vrlo posvećena i pažljiva. Nadam se da ćemo s novim materijalom nastaviti graditi odnos s publikom i povećati našu koncertnu aktivnost jer na tom polju nismo dovoljno radili u protekih par godina nakon izdanja albuma.

Zanimljivo je kako je tvoja glazba raznovrsna pa tako i na tom albumu ideš u različitim smjerovima. Na pjesmi “Remain Calm” primjerice zvučiš zaista svjetski, a onda u pjesmi “Lastavica” kao prvo pjevaš na domaćem jeziku i u konačnici napraviš trademark ovog našeg podneblja bogatog tradicijom i kulturom, ali naravno u svojem, recimo to tako, fazonu. Sve to zvuči nježno, melankolično, ali i ritmično i moćno. Hoću reći, nisi podređena jednom načinu interpretacije. Kako ide taj cijeli kreativni proces kod tebe?
Putevi se otvaraju i trudim se da ih oktrivam i reagiram na pozive i suradnje koje se ukazuju. Tako se “Lastavica” dogodila u suradnji s Ansamblom “Kolo” i ne bih je sama napravila da me oni nisu na neki način izmjestili iz moje kože pa sam se našla u novom prostoru. U suradnji s Olgom Dimitrijević na predstavi “Crvena ljubav” A. Kolontaj u Bitef Teatru sam se izmjestila u interpretaciju turbo folk pjesama i to je onda bilo opet nešto drugo. U proteklih godinu dana radim na pjesmama s Markom Nastićem i možda će i to nekada ugledati svjetlost dana. Kad je u pitanju “moja muzika” voljela bih da nisam podređena jednom načinu interpretacije i nadam se da će se to čuti u novim pjesmama.

Znaš održavati koncerte u dvije verzije, solo i s bendom The Changes, znala si nastupati i s bendom Stray Dogg. U kojoj se verzije osjećaš bolje, koja je verzija bliža tebi? Je li to nešto kao dvije verzije tebe, solo si emotivna i osjećajna, a s bendom pokažeš da možeš i žešće ili što bi mi muški rekli, da imaš muda?
Haha, nadam se da mi muda ne trebaju ali da ih uvijek “imam”, ako ne ja, onda dječaci koji sviraju sa mnom. Nikad nisam nastupala sa Stray Doggm već smo Dušan i ja jedno vrijeme imali duo nastup kad smo zajedno izvodili naše pjesme i poneke obrade. Počela sam sa solo nastupima koji su uvijek prisutni i meni važni jer je to polazna točka, pjesme pišem sama, kad ih vježbam i razvijam često budem sama i taj osobni prostor se počeo fazno mijenjati prisustvom benda. Bend se zaista dogodio u procesu snimanja “Sketches of Belonging” iako sam s raznim glazbenicima svirala do tog trenutka. The Changes su: Goran Antović, Marko Cvetković i Marko Benini. Konačno imamo i ime benda i nosimo to ime baš zato što ga volimo mienjati od koncerta do koncerta u zavisnosti od događaja ili teme koja nas inspirira u tom trenutku. Bend mi je važan jer je to drugačija svirka i estetika, događa se dinamika i energija koju ne postižem uvijek u solo formi, barem ne onako kako je ja zamišljam. Rekla bih i da neke pjesme mnogo dobiju prisustvom benda i ja ih više volim u toj punoj formi nego ogoljene. S druge strane, ponekad rado sjednem i otpjevam ih sama, vratim se toj nekoj “početnoj” ogoljenoj formi kad sam sama s mojim pjesmama i pred publikom.

Već si nastupala u Hrvatskoj u određenim klupskim prostorima, a sada stižeš u Tvornicu kulture, kultno zagrebačko mjesto. Je li te hvata nervoza pred ovakve nastupe ili si više opušteni tip? Mislim, ipak imaš mnoštvo iskustva iza sebe, tu je Exit, tu su međunarodni nastupi i slično.
Klatim se između uzbuđenja i opuštenosti, prolazim sva stanja između. Tu sam par dana ranije u Zagrebu prije nastupa i čini me nervoznom to što nisam u prilici da odem u svoj prostor probati i da mi u ušima još ostane zvuk i osjećaj s probe (to me uvijek čini sigurnijom). S druge strane, svirali smo koncerte prije par dana i koristim priliku razmišljati o koncertu i pripremam se mentalno, što je također važan proces i dio pripreme. Prije svega, jako se radujem koncertu, publici i mojem bendu, odlučila sam da se više opuštam i uživam na koncertima jer je život prekratak da se stalno bojimo 🙂 

Slušajući tvoju glazbu sjetio sam se i naše Irene Žilić i odmah rekao da si ti Irena Žilić u svojoj državi ili je ona Ana Ćurčin u našoj državi. Iako glazbeno i niste baš previše slične. Mislim da girl power nikada nije bio jači u našoj regiji. Razmišljaš li ikada u tom smjeru, u girl power smjeru? Obazireš li se na to?
Pratim rad autorica i autora iz regije i trudimo se da podržavamo jedni druge. Irena Žilić je sjajna i vrijedna i meni bliska autorica. Drago mi je da ženska kantautorska scena biva vidljivija, a priznavanje iste od strane medija čine lakšim taj put pjesama i njihovog rada do publike. Mislim da možemo još više surađivati i razmijenjivati iskustva. Una Gašić i ja se ovih dana redovno dopisujemo i pomažemo jedna drugoj oko bukiranja svirki i kontakata. Meni su autorice bile oduvijek važne i referentne u mojem glazbenom odrastanju i bit će uvijek važne jer se s njihovim radom mogu reflektirati, identificirati. U tom smislu, važno je da i u regiji imamo jake autorice koje će se vremenom mijenjati, razvijati i stvarati novu muziku.

Kakve su vijesti kod tebe po pitanju nove glazbe, radi li se na nasljedniku “Sketches Of Belonging”?
Radi se, pišu se pjesme, mnoge su već tu i ulazak u studio je izvjestan. Kampanja na platformi Pledgemusic je pri kraju, na njoj se album može kupiti unaprijed i time podržati pokrivanje troškova snimanja. Tko je zainteresiran može vidheti da nudimo od albuma, majica do akustičnih koncerata i može sudjelovati u procesu snimanja s nama jer dijelimo snimke i razne materijale s fanovima (http://pmusic.co/3Ab768 )

Osim Tvornice, gdje te čekaju još neki važniji nastupi ove godine? Možda da se osvrnemo i na početak godine koji je sjajno počeo nastupom na Eurosoni Noordeslag festivalu u Groningenu?
Važan nam je bio nastup na Eurosonic Noordeslag Festivalu. Mislim da me je Eurosonic uzdrmao na neki način i još uvijek obrađujem sve utiske, odlučila sam također da na nekim stvarima poradim i čvršće držim ono što mi je važno u mojim pjesmama. S poslovne strane, gradimo turneju izvan regije i nadam se da ćemo do kraja 2018. zasvirati u Italiji, Njemačkoj, Švicarskoj i ponovno u Nizozemskoj što je svakako efekt proizveden prisustvom na Eurosonic konferenciji. Sredinom ožujka, svirali smo na još jednom showcaseu u Bukureštu (Mastering the Music Business) i vratili smo se sa super utiscima i novim kontaktima, tako da se nadamo koncertima i u Rumunjskoj tijekom 2018. godine.

Hvala ti na razgovoru i vidimo se u Tvornici kulture!
Hvala Vama!