RECENZIJA: Goran Bare & Majke – “Nuspojave” – sedam pjesama koje se isplatilo čekati sedam godina
3. travnja 2018.
Boris Abramović (75 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Goran Bare & Majke – “Nuspojave” – sedam pjesama koje se isplatilo čekati sedam godina

Zvuči čak malo nevjerojatno, ali stvarno je prošlo već skoro punih sedam godina (!) od Baretovog zadnjeg diskografskog ukazivanja, a to je bio sada već čuveni album “Teške boje“ iz 2011. godine. Puno je vode proteklo od tad, puno se stvari promijenilo i već je bilo “vrijeme da se krene“ u nešto novo.

U jednom od intervjua na televiziji prije par mjeseci Goran Bare se osvrnuo na svoj protekli, ali i na budući rad i ukratko nam objasnio da je kod njega došlo do laganog zasićenja glazbom kakvu je do sada radio, koja se od samih njegovih početaka uvelike temeljila na bluesu i klasičnom rocku te da je na svojem sljedećem projektu odlučio okrenuti novi list. Nekakva odluka je bila da je došlo vrijeme da se i Majke malo stave u stranu kako bi novi projekt izrodio neke nove ljude i neke nove suradnje.
Osobno mi je bilo vrlo interesantno što je Bare, kako sâm kaže, nekakvu svoju inspiraciju za novi projekt našao u kraut-rock bandovima kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina te Bowievim albumima iz berlinske faze kraja sedamdesetih, pa mi je samim time cijela stvar bila još zanimljivija i moram priznati da sam ju s nestrpljenjem isčekivao.

Ako znamo da se on snalazio kao riba u vodi u svim žanrovima u kojima se do sada okušao u radu, od čistog bluesa, klasičnog rocka, garažnog rocka do countrya i tex-mexa i tko zna čega još, nisam ni sumnjao da ćemo na ovome projektu dobiti u najgorem slučaju nešto barem izuzetno zanimljivo, a na kraju smo dobili puno više od toga.
Ipak nije sve izašlo kao što je najavljeno. Album je potpisan pod imenom Goran Bare & Majke što je možda i mali ustupak diskografu jer to ime ipak ima veliku težinu, ali realno, samo Bare i može reći što i tko su Majke. Meni bi možda bilo realnije da se ovakva ekipa zove Goran Bare & All Stars jer se kod nas ne sreće često i mogu je okupiti samo najbolji, a Bare to sigurno jest.
Kada ih već spominjemo red je i da ih imenujemo, pa su tako na albumu na gitarama bili Kruno Domačinović i Davor Rodik (pedal steel gitara), klavijature je odsvirao Berislav Blažević, bubnjeve Alen Tibljaš, dok je na basu bio po Baretu možda i ključni suradnik na ovom albumu, Mario Rašić, koji je osim sviračkog dijela “kriv“ (u suradnji s Baretom) i za aranžmane, a sâm je napravio fantastičnu produkciju ovoga albuma. Mario Rašić je jedan drugačiji senzibilitet i dolazi iz jedne relativno drugačije priče koja između ostaloga uključuje jazz i još koješta te kako Bare kaže, vrlo su brzo kliknuli i jako dobro surađivali.

Glazbeno je album otprilike ono što je Bare i najavio, pun teških repetitivnih ritmova, doslovno na tragu starih kraut-rock bendova i definitivo je to odmak od onoga na što smo navikli do sada. Samo sedam pjesama u nešto manje od pedesetak minuta sugerira da je minutaža svake pjesme povećana, od uvodne “Ljubav krvari“ koja traje skoro devet minuta do odjavne “Zašto“ koja jedina traje nešto kraće od pet minuta. Definitivno album nije od onih koji obaraju “na prvu“ ali svakim novim slušanjem diže mu se rejting i akcije mu skaču. Nema tu nečega što smo nekada zvali himnama, poput “Vrijeme je da se krene“, “Iz sve snage“ ili “Budi ponosan“, ali ovo je neka posve druga priča, ovo je album koji će fenomenalno zvučati po klubovima pogotovo ako ga bude u živo predstavljala ekipa koja ga je i snimala.

Najavnu pjesmu za album, “Osvijesti me“, u obliku video spota mogli smo vidjeti još krajem prošle godine, a na albumu se pojavila ipak malo prerađena verzija prilagođena novom zvuku, dok se drugi spot pojavio prije par dana i to je upravo već spomenuta, devetominutna “Ljubav krvari“. Već tu vidimo da Bare ne poznaje i ne priznaje granice diskografskog trominutnog singla.
Na albumu nalazimo još jedno čitanje pjesme “I dok pleše sama s kišom“ kantautorice Lidije Bajuk koju smo već imali prilike čuti na Baretovom samostalnom albumu “Srce“ iz 2006. godine, a naravno i nju smo ovdje dobili u posve novom odijelu.

Tekstovi su ono nešto što je Bareta uvijek izdizalo iznad gomile, ono što je mnoge tjeralo da krenu i to iz sve snage.
Možda i dvije najspominjanije riječi u lirici ovoga albuma su “ljubav“ i “tjeskoba“ i to govori gotovo sve. Pada mi na pamet u ovom trenutku stih jednog drugog pjesnika ovih prostora kojega bi parafrazirao i koji otprilike kaže “…al’ da pjevam to što živim, ja bi’ pjev’o čisti blues…“. Goran Bare čitav život pjeva to što živi i čitav život pjeva čisti blues, a to što je ovaj put u glazbenoj podlozi nešto drugo, ili bolje rečeno nešto drugačije – to je evolucija. Uvijek je u isto vrijeme bio i evolucija i revolucija i vjerojatno će tako uvijek i ostati jer očigledno mu je to u prirodi.

Od prvih stihova na albumu “…ja ponavljam, ljubav krvari, ljubav pati, ljubav je na samrti…“, pa do odjavnih “…o zašto uvijek kada osjetim mir kako kroz tijelo mi kola, zgazi ga tjeskoba brzinom bola..?..“ jasno nam je da se nekakva nada ni ne nazire i da optimizam ovdje ne stanuje, ali takva su današnja vremena, optimizam svatko mora tražiti u svome mikrosvijetu, a ne na nekoj široj platformi.

Uglavnom, ovaj možda duboko depresivan i pesimističan, ali u svakom slučaju i na svim razinama (od fantastične sviračke ekipe pa do izvrsnog vizualnog identiteta omota albuma za koji su zaslužni Daniel Ille i fotograf Zoran Marinović) fenomenalan album vjerujem da će naći svoju publiku i svoje fanove kao i svaki Baretov album do sada.
Nisu ovo teške boje, ovo su puno teže boje nego one do sada, ali imajte strpljenja, dajte im šansu i sigurno ćete uživati. Bare je opet tu iako nikada nije ni otišao, Bare je ponovo u vrhunskoj formi iako smo na to već navikli i ništa manje nismo ni očekivali, i na Bareta naravno računamo i dalje.
Koliko ćemo godina morati čekati i kakve će nas boje dočekati sljedeći put – ne znam, ali znam sigurno da će to biti opet nešto zanimljivo.

Ocjena
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5