RECENZIJA: Sean Baker: “Projekt Florida” – veliki mali film
5. travnja 2018.
Željko Mirković Miki (73 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Sean Baker: “Projekt Florida” – veliki mali film

Egzistencijalne i egizstencijalističke pokretne sličice Amerike koju nemamo prilike vidjeti u hollywoodskim spektaklima i, tim više, zaslužuju našu pozornost. Filmovi nisu (samo) zabava što pokazuje ovaj vrlo dobar rad nezavisnog redatelja Seana Bakera kojeg smo nedavno pogledali u Cinestaru.

„Amerika nije rad i znoj, postoje Hollywood i Frankie boy, Disneyland, baseball i rock & roll“, riječi su legendarne Rupčićeve pjesme koju je uglazbio Štulić i govori o licu i naličju Amerike u godinama iza nas. Nije se tu bogzna što puno promijenilo. Bogati postaju bogatiji, krize se , identitetske, ekonomske ili neke treće (pa i vojne) produbljuju, a „običan“ američki čovjek samo nastoji preživjeti. Dočekati sljedeći dan u uvjetima koji baš ne obećavaju. Naprotiv. I stvoriti kakvu takvu egzistenciju za svoju djecu. Stalna je to tema umjetnika i autora, od Steinbacka do filmskih radnika koji se egzistencijalnim ne bave na način Indiane Jonesa ili nekog drugog akcijskog junaka, već realnije, a prema tome i hrabrije. Da, film je i zabava, jest i eskapističan, no treba progovarati i o svijetu koji nas okružuje, onom koji pokušavamo razumjeti. I preživjeti.

Djeca često pribjegavaju ovom načinu i psihološki prihvatljivom i razumljivom rješenju koji je ujedno i bijeg iz sivila i beznađa koje ih okružuje. Dakle, igrom. Tako i šestogodišnja Moonee (i njeni vršnjaci i prijatelji Scooty i Dickey) provodi dane u motelu znakovitoga i ironičnoga imena “Magic Castle”, koji je usput rečeno, smješten nedaleko od Disneylanda. Na samo korak od multimedijalne bajke za djecu i odrasle neki drugi (djeca i odrasli) pokušavaju izboriti svoje mjesto pod suncem i boriti se u unaprijed izgubljenoj borbi. Sa samima sobom i svojom nepoduzetnošću, sa sistemom… U preživljavanju, kao i u ljubavi i ratu, sva su sredstva dopuštena, no, ni to im neće pomoći i film nas, polako i sigurno, vodi ka neumitnom kraju. Institucije će se na kraju pobrinuti da se formalno riješi još jedan socijalni slučaj. I da, više manje, svi budu nesretni. Osim administracije, dakako. Ona samo radi svoj posao.

Odlična Litvanka Bria Vinaite (u ulozi Majčice Hrabrost) i mala Brooklyn Prince, odlične su, a sekundiraju im vrlo dobri „glumci“ među kojima je najveće ime Willem Dafoe, kojega smo gledali u raznoraznim „projektima“ i velikim filmovima, od Stoneove uspješnice “Platoon” do “The Last Temptation Of Christ” (Scorseseove ekranizacije Kazantzakisova kontroverznog romana). Uz sve dužno poštovanje prema njegovoj bogatoj karijeri, raznovrsnim ulogama i likovima koje je donio na veliko platno, mislim da mu je ova uloga (upravitelj Bobby) jedna od najzahtjevnijih. Ako ne i najzahtjevnija. „Glumiti“ običnost, dobrotu (u ljudskim okvirima, ne pretjerujući u smjeru iznimnosti) najteže je i zato velikom glumcu velik kompliment. Kao i (ko)scenaristu i redatelju Seanu Bakeru što se uhvatio ukoštac s ovom „svakodnevnom“ antitemom i što ju je filmski, litererarno i vizualno, iznio na vrlo zanimljiv način.

Pustoš koja okružuje naše male i velike junake kontaminira i njihova srca i duše te njihove živote, metaforički se širi poput požara koji u jednom trenutku i doslovno plane, jer su se djeca (u općoj dosadi i beznađu) zaigrala. Ostaje samo pustoš. Nade nema ili je ima vrlo malo. Sve je podebljano i heavy soundtrackom, oporim i hip-hop hiperljepljivim kao i usijani asfalt na jakom floridskom suncu. U pisanju scenarija sudjelovao je Chris Bergoch, stalni Bakerov suradnik.

Vojnom terminologijom rečeno – ovakvi filmovi najčešće prolaze „ispod radara“. Na istom tragu možemo reći da su, poput „Stealtha“, toliko kvalitetni i za gledatelje izazovni da ih publika svakako treba „otkriti“, te potaknuti da istraže i druge Bakerove projekte – “Tangerine”, “Prince of Broadway” i “Starlet”.

Ocjena
4.5 out of 5

4.5

Vrlo dobro
4.5 out of 5