RECENZIJA: Joachim Trier: “Thelma” – bez duše si nitko, bez duše si ništa!
1. svibnja 2018.
Nikola Knežević (1570 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Joachim Trier: “Thelma” – bez duše si nitko, bez duše si ništa!

Misliš da te više ništa ne može iznenaditi kod skandinavskih stvaratelja filma, ali onda odgledaš svaki novi film i iznova se iznenadiš. Ne samo filmom kao filmom nego i načinom na koji je nastao te maštom koja pomiče granice, u svakom pogledu.

Ovdje je na kušnji ljubav roditelja prema djetetu, ali i djeteta prema roditeljima. Na kušnju je stavljen i život, konzervativan, religijski, kršćanski, na kušnju su stavljeni osjećaji i misli (nesigurne) te ljubav. Nema ništa loše u konzervativnosti i religioznosti, osim ako nisu nametnuti, na silu i s jednim i jedinim opravdanjem – da je to jedini način za rješavanje poroka. Ali ako je porok nemirna duša, ili čista i nevina ljubav, ili želja za normalnim životom, onda je jasno čije su misli čiste, a čije nečiste. Ne postoji savršeni homo sapiens, doista ne postoji, svatko ima mana, svatko ima nešto zbog čega se kajao u životu, ali mane nekada znaju biti i vrline, ovisi kako na njih gledaš i kako ih kontroliraš. Mlada studentica Thelma tek je na putu da nauči kako kontrolirati tu manu, tu mrlju u životu zbog koje trpe i duša i tijelo, a onda i ljubav i život. Bez zdrave duše nema zdravog tijela, a bez ljubavi ni života.

Svatko je kažnjen na svoj način. Čovjek je kažnjen životom jer ako si rođen, onda ćeš i umrijeti, no puno toga možeš ispraviti i pokazati za života. Imaš tri izbora, otići u raj, pakao ili čistilište. Sve je to pojasnio Dante u “Božanstvenoj komediji”. A kako bi tvoja duša na miru prošla kroz raj potrebno je savršeno biće, svatko treba naći “svoju Beatrice”. Thelmi je to Anja, savršena žena, božanstvena žena, ona zbog koje si spreman prihvatiti i ono za što si mislio da je porok, samo kako bi doživio duševno i tjelesno iskustvo koje je iznad objašnjivog.

Svako malo si znamo postaviti pitanje, jesu li doista snovi ostvarivi, je li moguće loše ljude udaljiti od sebe, a dobre približiti. Razgovarajte sa svojom dušom, razgovarajte sa svojim tijelom – sve je moguće. Na ovaj ili onaj način. Sve je rečeno izrekom – “tko tebe kamenom, ti njega kruhom”. Tako bi se mogao na jedan način opisati i ovaj film. A ljubav? Ona ispunjuje sve životne praznine, sve životne rane, odgovara na sva neodgovorena pitanja. Čak i ona o roditeljskoj hladnoći, tišini, neuzvraćenoj ljubavi.

Norvežani na inteligentan i zapanjujuć način prikazuju sve ove spomenute odnose, poroke, ljubav, misli i razmišljanja uz mali doprinos fantazije, ali taman u onolikoj količini da ne postane neukusno. Štoviše, da pomislimo i sa sigurnošću znamo da postoje duša, um i tijelo te da jedno ne može bez drugog, a drugo bez trećeg i obrnuto. Tjera nas na razmišljanje o životu, ljubavi, ali i (ne)konzervativnom životu i religiji. Sili koja struji u zraku oko nas, ali i onoj sili iznad sile.

Ovaj norveški kandidat za Oscara iza kojeg stoji nagrađivani redatelj Joachim Trier, a koji je uz pomoć također nagrađivanog Eskila Vogta napravio i scenarij, je pravi biser europske kinematografije i pomiče granice dobrog ukusa. Ali ne mislim pri tome samo na temu i radnju, nego i na način na koji je napravljen film. Često se koriste široki kadrovi i ptičja perspektiva, ali i close up prizori. Dosta se ističu sitni detalji koji prosječnom oku možda i nisu bitni (poput kose, dlake, dodira, uzdaha i izdaha). Skandinavci su uvijek znali na drugačiji, često hladan, tmuran i za neke uvrnut način, prikazati odnos između muškarca i žene ili djeteta i roditelja koji će vam u ovom slučaju  i slediti krv u žilama. Sjajno je opisan taj potpuni (pokušaj) nadzor života, kontrole, utjerivanja straha, namicanja mišljenja i konzervativnog načina života, religije, rušenja samopouzdanja. Pazilo se na svaki detalj i svi su stavljeni na kušnju pa i sami gledatelji. Ono što je još važno za istaknuti su simboli, života ili smrti, raja ili pakla, nečasnih misli, poput vrana (općenito ptica) i zmije.

Obožavam filmove koji me nakon gledanja ostavljaju u dubokom promišljanju, traženju pitanja i odgovora. Teško je iz mene izvući peticu, ali kada su u pitanju ovakvi filmovi, onda je ona neizbježna i potrebna upravo kako bi ukazao na filmsko remek djelo kakvo je ovoga puta stvorio Norvežanin Joachim Trier. Bez duše si nitko, bez duše si ništa. A bez ljubavi?

UPOZORENJE: Pojedine scene sadržavaju treptajuće svjetlo (stroboskop), a koje mogu uzrokovati napad kod epileptičara. 

Ocjena
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5