INTERVJU: Razgovor ugodni s jedinstvenim kantautorskim draguljem Mary May
15. svibnja 2018.
Nikola Knežević (1574 Članci)
Podijeli

INTERVJU: Razgovor ugodni s jedinstvenim kantautorskim draguljem Mary May

Na ugodnoj i dugoj kavi, u jednom malom kafiću na Trešnjevci, u subotu ujutro našao sam se s Mary May, mladom kantautoricom, Splićankom sa zagrebačkom adresom, koja je samo s jednom pjesmom uspjela zaraziti slušatelje i kritiku te stvoriti boom kakav su rijetki uspjeli, barem u ovoj fazi karijere.

Sunce se tek uzdiglo iznad Zagreba, a imao sam tu čast preslušati preko slušalica s njezinog mobitela nekoliko pjesama i intro s nadolazećeg prvog studijskog albuma kojeg je Mary May radila s cijenjenim producentom Markom Mrakovčićem. Glazba je upravo kao i to sunce koje je tek izašlo, blistava, lijepa, očaravajuća, nevina, iskrena i puna emocija. I vjerujte mi na riječ, najbolje tek dolazi. Ako ste se kao i ja oduševili i naježili na pjesmu „Softest Tune“, njezin prvi singl, onda će vas sljedeće pjesme još više razgaliti.

Sve je počelo s tvojom prijavom na natječaj za nastup na INmusic festivalu i gdje su te urednici nekih portala, uključujući i naš, uključili u top 5 izvođača koji trebaju nastupiti na festivalu. Kakvi su tvoji komentari i reakcije tada bili, vjerujem da si se na prvu iznenadila?
“To je stvarno bio najljepši mogući šok koji se mogao dogoditi. Mislim da je i reakcija portala bila takva jer nitko ništa prije toga nije čuo o meni. Kako bi i čuo… Vidjela sam i kakav je bio šok prijateljima kad sam objavila pjesmu na privatnom profilu na Facebooku – „Znam da većina vas ne zna, ali snimila sam album i ovo je prva pjesma.“ Ljudi su bili van sebe, slali poruke, zvali, pitali – “što se događa, odakle sad ovo”… Kao neki tajni, paralelni život. Sve u svemu, zaista sam počašćena.”

Znači, snimila si cijeli album?
“Da, album je snimljen i sad opuštenim tempom radimo završni miks i onda ostaje master. Kad smo Mark Mrakovčić, producent albuma, i ja započeli suradnju, imali smo takav klik da smo svaki put kad smo se našli snimili jednu pjesmu i najčešće je ono što smo snimili ostalo nepromijenjeno do danas. Čak negdje nisam htjela ni ponavljati snimanje vokala, pa je tako i “Softest Tune” snimljena iz prve. I mislim da se to osjeti, ona definitivno može biti vokalno bolje izvedena…”

…ali ne treba.
“…ali ne treba jer je u njoj ta cijela emocija, sve je u njoj. Mislim da zato i nosi neku moć.”

“Softest Tune” jest softest tune, ali samo na početku jer na kraju prerasta u jednu moćnu psihodeličnu pjesmu koja je puno više od ove dvije riječi.
“”Softest Tune” je prva pjesma koju sam snimila a capella na mobitel. Poslala sam snimku prijatelju da je čuje, a on ju je jednom u nekom društvu u kojem je bio i Mark iz zezancije pustio (hvala Filipe!). Marku se svidjela te mu je rekao da mi poruči da dođem do studija kako bi je snilili, ako želim. Moja reakcija je bila – “kako, što ću ja tamo, pa ne bavim se ja muzikom”. No, nekako me to sve intrigiralo, skupila sam hrabrost i došla do njega, a ostalo… je na albumu!“

Komentar koji je objavljen na DOP magazinu je bio najbolji, a oni su rekli da je to najbolji debi nekog kantautora u cijeloj regiji u 21. stoljeću.
“Moja reakcija na to je bila –„Čekaj, od kad je 21. stoljeće (smijeh)“. Nisam mogla vjerovati, još kad sam saznala da je to Anđelo Jurkas napisao. Mislila sam da se netko sa mnom zeza, da je članak nečija šala.”

Pratiš li inače kantautorsku scenu u Hrvatskoj i regiji?
“Lovely Quinces jako volim, njezina muzika mi je sjajna, a super mi je i Lucija Ćustić, baš ju cijenim, kakav glas, nemam riječi.”

Kad sam čuo prvi put Anu Ćurčin, na koju me tvoja glazba podsjetila, i tebe, isti je feeling bio, taj savršeni izgovor engleskog jezika, pa ta karizma, glas, melankoličnost koja i nije toliko melankolična i osvaja na prvu. Takva je i tvoja prva pjesma. O čemu govori “Softest Tune” uopće?
“Zapravo je dosta self-explanatory. To je prva stvar koju sam napisala, ali kada to kažem, nisam nikad sjela i napisala pjesmu, nego mi se nešto vrtilo po glavi i čula sam lyricse i melodiju. Nikad prije nisam tako nešto doživjela. Otpjevala sam je na mobitel i to je bila prva, sirova verzija “Softest Tune”.

Spot je isto zanimljiv, čak je intrigantan, u jednom trenutku se gubiš iz kadra, vidimo samo zid i kada kamera prođe zid, čovjek razmišlja hoćeš li se uopće pojaviti, što će se sada dogoditi. Tko je to sve radio, kako je nastao?
“Režiju potpisuju Sebastian Søgård i Mário Macedo, dok je snimatelj bio Filip Romac. Vidjela sam spot “Meet Me In Moscow” Lovely Quinces kojeg su radili i to mi je jedan od boljih spotova koje sam ikad vidjela. Svaki kadar je do savršenstva napravljen, a i glumac u spotu, Domagoj Janković, je vanserijski. Ti dečki stvarno znaju što rade. S obzirom da sam od početka znala da želim snimiti spot za “Softest Tune”, ali nisam imala jasnu ideju kakav vizual bi je pratio, za razliku od nekih drugih pjesama za koje točno znam kako želim da spot izgleda. Htjela sam da netko tko me osobno ne poznaje napravi video po dojmu koji dobije iz pjesme.”

…ovo je rađeno u jednom kadru?
“…Da, ovo je bio one take. Jako volim slow motion, one take videe pogotovo i kada je određeni detalj u fokusu. Mogu ti dati za primjer Cat Power i video za “King Rides By” ili HTRK i pjesmu “Slo Glo”. Dečki su došli do ideje koja je jednostavna, ali je zapravo sve što sam htjela i vjerujem da prenosi emociju pjesme, podržava je. Ljudi koji su čuli pjesmu su znali reći da vide spot u kojem ja sjedim na barskoj stolici i pjevam. Meni je to bilo jednostavno too soon i too much. Super mi je što me u tom spotu više nema, nego ima.”

I dogodi se taj trenutak kad te nema i misliš da te više neće biti, ali ti se na kraju vratiš, čak i vokalno jer pjesma ima više vokalnih slojeva. Na kraju pokazuješ svu raskoš vokala, zbog čega si me još jednom kupila (smijeh).
“Hvala (smijeh). Baš ti hvala.”

Vjerujem da će se još jedno vrijeme vrtiti pjesma, a da ćeš onda objaviti još nešto prije cijelog albuma.
“Da, to je nekakav plan. Kad sam krenula raditi s Markom pitao me u startu hoću li izbaciti EP jer smo toliko brzo radili da smo uskoro imali materijal za objavu. Ne znam je li to zato što sam odrasla u 90-ima pa imam taj zastarjeli pristup, ali mi je od početka bilo jasno da želim snimiti cijeli album. Dakle, objaviti kompletan materijal i to je to. Ali sada vidim da ipak treba ljudima, a i samoj glazbi, dati prostora. Tako nekako sada osjećam. Htjela sam dva tjedna nakon što je britanski portal The405 premijerno objavio spot izbaciti novu stvar i video, ali sada se premišljam. Želim dati “Softest Tune” priliku da još malo diše. A album planiram objaviti na jesen.”

Bit će DIY, odnosno na Bandcampu ili kako?
“Za sada da, nemam neke druge ideje. Stvari se lijepo razvijaju, svako malo se dogodi nešto što me razveseli. Neki dan me kontaktirao jedan od urednika Hrvatskog radija da pošaljem pjesmu za fonoteku HRT-a. Prvo sam pitala Marka što to znači (smijeh). Komentirao je – “Čekaj, tebe je zvao urednik da pošalješ stvar? Obično je obrnuto, da izvođač kontaktira urednike”. Uopće nisam znala da je to big deal… Tek učim.”

Spominješ stalno Marka, dakle Mark Mrakovčić je meni isto najdraži producent, pa čak ću reći i najvažniji producent 21. stoljeća u Hrvatskoj. Napravio je takav boom s kantautorskom scenom i onda s bendovima. Slažeš se s time?
“Apsolutno bih se složila, mislim da sam nevjerojatno sretna što radim s njim. On je toliko opušten i toliko talentiran. Uz to što svira sve instrumente, on fakat osjeća mjuzu, a dok radi… to je magija. Primi bas u ruke, stisne record, odsvira dionicu, spusti instrument, okrene se na stolici, stisne record, odsvira dionicu klavira. On u 15 minuta posloži cijelu stvar. Evo naježila sam se dok to govorim, toliko je talentiran i muzikalan da je to genijalno. Veselim se i ako će se jednom vratiti i svojoj autorskoj glazbi, koja je po meni svjetska razina. Još pamtim koncert njegovog benda u MSU. Na tren sam zaboravila u kojem sam gradu! Mogao je biti i New York.”

Takvi ljudi se možda više posvećuju stvaranju za nekoga, nego za sebe, iako je on jedan od rijetkih primjera kad napravi glazbu za sebe da to također bude genijalno. On je baš genijalan um.
“Zanimljivo, da. Ma on je dragulj hrvatske glazbe.”

Mary May (Foto: Daria Čičmir Marković)

Je li ti žao što nećeš na INmusicu nastupiti?
“Definitivno su podijeljeni osjećaji. Iskreno, kad sam predala pjesmu, nije mi bilo na kraj pameti da bih uopće upala u finalni izbor. Kad su krenule povratne informacije s portala, odjednom sam morala početi razmišljati i o tome da zaista postoji mogućnost. Čast bi bila još veća jer ove godine nastupaju i Alice In Chains, na čijoj glazbi sam odrasla. Od te pomisli, da bih se mogla naći u istom krugu s Alice In Chains, nije mi bilo dobro, a istovremeno mi je bilo najbolje ikad.

Da, pomisao da ćeš nastupiti na istoj pozornici gdje su Alice In Chains nastupili isti dan ili dan prije, je stvarno nešto veliko.
“To mi je predstavljalo dosta suludu misao. Pobogu, ultimativna maštarija mi je Jerryju Cantrellu pjevati back vokale, heheh… Uglavnom, nisam si dala previše krila pa se nisam ni pretjerano nadala da će se to sve dogoditi. Zato i nisam bila razočarana, pogotovo kad sam vidjela da je pobijedio bend Ischariotzcky. Oni nastupaju, znaju što rade i drago mi je zbog njih. Doći ću ih i poslušati, naravno.”

Kad je prvi komentar o tebi izašao bila si iznenađena, ali kad su stigli i oni od svih drugih kolega s portala jesi li stvarno tada skužila da imaš to nešto što bi moglo napraviti neku veliku stvar?
“Značilo mi je sigurno za samopouzdanje jer nisam iz tog muzičkog kruga. Barem ne u ovom odraslom dijelu svog života, inače sam uz gimnaziju završila i srednju glazbenu školu, svirala sam violinu 11 godina. A cijelo vrijeme dok sam radila s Markom, a prvi put smo se našli prije otprilike 2 i pol godine, osjećala sam se kao da sam pala s Marsa. Odakle sad ja, kao snimam album, što ja radim zapravo?! Što se tiče samog procesa stvaranja, nisam sjela i krenula pisati pjesme, nego je ta muzika počela u jednom trenutku sama izlaziti van. Vidim je kao nekakav dar koji sam primila, jer je doslovno kanalizirana kroz mene. Bilo mi je teško prihvatiti da imam tu čast iznijeti ju van, uopće stati iza te glazbe, a kada sam dobila takav feedback portala i kritike, ali i ljudi, to mi je definitivno podignulo samopouzdanje.”

Ali bila si intrigantna na prvo slušanje, odmah sam tražio po Googleu tko je Mary May. Pa tko je Mary May privatno? Što radiš, studiraš?
“Psihologinja sam po struci, radim i to je to. Živim u Zagrebu, tu sam studirala i od kada sam došla ovdje zaljubila sam se u grad te sam odmah znala da ću tu ostati živjeti.”

Dakle, Splićanka koja je zavoljela Zagreb?
“Jako ga volim, da. Sad će me ubit ovi od doma hehe. Zapravo su moji korijeni s Pelješca, odakle je moj otac, tako da je i to veliki dio mene.”

Rekla si da voliš slušati glazbu, istraživati glazbu, što te zadnje izulo iz cipela?
“Zadnje da me izulo iz cipela… toliko je genijalnih muzičara… Najsvježije, Childish Gambino, valjda kao i cijeli svijet trenutno, koji je objavio spot za “This Is America”. Novija otkrića su mi Charlotte Day Wilson, Mauno, Lia Ices, Mountain Man i Yellow Days. Od naših, moram naglasiti Bebé Na Volé i njegov novi album “Hate Is A Wonderful Thing”, jednostavno nemam riječi za muziku koju Adam radi. Živim za dan kad ću ga vidjeti na svjetskoj pozornici. A naši najdraži bendovi su mi definitivno She Loves Pablo i Muscle Tribe of Danger and Excellence, melodični i žestoki, jako volim njihov sound, ali i cijelu ekipu koja se okuplja u House of Pablo.“

Bebé Na Volé si spomenula u zahvali prilikom objave “Softest Tune”, ali i još neke ljude koji su ti dali feedback prije same objave singla. O kome se sve radi?
“U nekom trenutku kad si previše u muzici koju radiš, potrebno ti je objektivno uho koje će ti reći svoj dojam. U tom smislu nekoliko nam je ljudi bilo od velike pomoći. To su već spomenuti Adam Semijalac, odnosno Bebé Na Volé koji svira, snima i producira svoju muziku, apsolutni autoritet po mom ukusu, neopisiva mi je čast takvog glazbenika imati u svom bližem krugu i da on još uz to cijeni to što radim. Zatim, Lujo Parežanin, svestrani saksofonist iz DemeNtronomesa kojeg znam od djetinjstva koji mi je nesebično dijelio savjete. Tu je i prijatelj koji ima svoj elektronski duo, zovu se Babilu te pimplaju svoju mjuzu do savršenstva. Perfekcionisti su i bilo mi je super da oni to čuju jer imaju uho za detalje. Moram zahvaliti i Leli i Joeu Kaplowitzu na njihovom feedbacku, svakako. Lelu sam upoznala na njenoj radionici pjevanja, nakon čega smo počele raditi individualno. Lela je genijalna žena koja mi je razbila tremu od javnog nastupa, bacila me u vatru i shvatila sam da je moj najveći strah zapravo nešto u čemu najviše uživam. Ona me prva gurnula na svoj vocal showcase gdje sam došla pred publiku i nastupila po prvi put u životu nakon valjda 10. godine kad sam prvi i zadnji put to uradila. To mi je bilo najteže i najljepše iskustvo ikad.“

To je to, hvala ti.
“Ma hvala tebi.”

Foto (naslovna): Jakov Lerotić