Tús Nua ususret INmusicu: „Noise glazba je isplativija od teretane, iskačeš se sat vremena i čekaš novi koncert“
16. svibnja 2018.
Nikola Knežević (1692 Članci)
Podijeli

Tús Nua ususret INmusicu: „Noise glazba je isplativija od teretane, iskačeš se sat vremena i čekaš novi koncert“

Tús Nua, bend koji je po mnogima obilježio 2017. godinu debitantskim studijskim albumom „Horizons“, dolazi na najveću hrvatsku pozornicu, onu na INmusic festivalu na Jarunu u Zagrebu.

Nakon što je prošlo jedno izvjesno vrijeme od albuma, došao je trenutak kada razgovaramo s djevojkama, Jordi, Mateom i Jelenom, koje uz pomoć producenta Vedrana Kovačića Belog stvaraju opaki noise shoegaze kakvog možemo čuti među najboljim svjetskim bendovima takvog tipa.

U opuštenoj atmosferi jednog kultnog okupljališta u Zagrebu razgovarali smo s djevojkama o raznim temama, od uspjeha i prvog albuma, preko noise glazbe i scene, do DIY-a („Do It Yourself“ način objavljivanja glazbe), Bandcampa i besplatne glazbe.

Prošle godine ste objavili debitantski album koji je u vrlo kratkom vremenu ostvario sjajne rezultate i cijela karijera se odjednom zaokrenula u najboljem mogućem smjeru. Sve je počelo blistati, lijepe stvari se događaju, kako vi gledate na sve to?
JORDI: “Sve to gledamo kao nešto super, zapravo sam jako iznenađenja uspjehom albuma i svega što je došlo nakon. Mislim da se ljudima sviđa jer je nešto drugačije, kužiš. Nije nešto što se uklapa u kalup nekakve mainstream hrvatske glazbe, pa se to jednostavno ljudima svidi. To se vidi generalno po hrvatskoj sceni koja je sada, po meni, možda jača nego ikada i ide u svim smjerovima te je to super za gledati.”

Prije albuma je bio i nekakav EP, je li tako?
MATEA: “Da, prije je bio EP koji je izašao 2015. godine.”

Ali tada ste duo bile?
MATEA: “Tada je to bio duo, ali tada Jelena i ja nismo bile u bendu, tada je Jordi bila s drugima.”
JORDI: “Marija je pjevala, Dora je snimila bubnjeve, a ja sam snimila bas, gitare i synthove. Taj EP nije nikada pretjerano zaživio, ali ima ga još na iTunesu, doduše.”

Kada ste se vas tri sastale kao all girl bend, što ste mislili kako će to sve ispasti i hoće li vas publika prihvatiti?
JELENA: “Nismo o tome razmišljali, najiskrenije. Nismo išle za time. Odradiš glazbu za svoju dušu, ali uvijek se nadaš da će to nekome biti super i sjesti. Naravno, jako nam je drago što je tih ljudi, čini nam se, iz dana u dan više. Sve smo napravili DIY, jako mali dio albuma smo snimili i doma, nemamo nekakav veliki label iza sebe i sve smo napravile same uz pomoć kolega i prijatelja. Tako da nam je iznimno drago što je uz takav vjetar u leđa došlo do ciljane publike.”

Zvuk albuma je kao da je sniman u nekakvom studiju svjetskog glasa.
JORDI: “To je zapravo zasluga Vedrana Kovačića Belog koji je prekrasan čovjek, producent i snimatelj, inženjer zvuka. Jako je talentiran i sposoban je iz studija gdje se vrte kokoši izvući svjetski zvuk. Zato se zove Chicken Sound Studio, ima vrt okolo, dok smo snimali album brali smo mentu za mojito, doslovno ispred studija. Mislim da je stvarno izvukao maksimum produkcije što se može izvući iz uvjeta koje smo imali. Zvuk albuma je jako puno njegova zasluga.

RECENZIJA: Tús Nua – “Horizons” – mračan i fenomenalan glazbeni svijet mladog all-girl benda

Mislim da općenito Hrvati vole noise glazbu, vole nešto žestoko da ih razbije nakon svih problema koje imaju doma ili na poslu. Je li to doista tako?
MATEA: “Vjerojatno je islativije od teretane, jednostavno je – iskačeš se sat vremena i onda izbaciš energiju te si na miru tjedan dana do drugog koncerta.”
JELENA: “Generalno vidim dosta frustracije u ljudima pa mislim da je puno bolje da odu na nekakav koncert, ispušu se na takav način nego na idu okolo, skidaju majice, vrište i urlaju bog zna kakve povike ili uzrečice. Ili to ili nekakav sport, tko što više želi. Nešto zdravije.”

A i glazba može biti sport…
JELENA: “I glazba može biti sport, pogledajte live nastupe From Another Mother, to je savršen primjer nekakvog miksa sporta i muzike.”

Kakva priča stoji iza pjesama, koje su teme? Iako na albumu ima više instrumentalnog dijela nego pjevanja. No, ipak ste nešto rekli i poručili.
JORDI: “Mislim da je stvar u tome što nama vokali nisu u središtu pozornosti.  Gledam opet na tu mainstream glazbu gdje su vokali centar cijele skladbe, mi ih gledamo kao još jednu liniju među instrumentima. I onda su nam i tekstovi takvi, kao i vokali, nešto što prati glazbu; većinom imamo kratke tekstove. Što se tema tiče, ne mogu reći da pišemo, na primjer, ljubavne ili aktivističke pjesme. Većina pjesama su random misli ili rečenice uhvaćene u random trenutku te su sve zabilježile jedan moment u vremenu. Ne mogu provući jednu ili više tematika kroz pjesme jer su neke zapravo o ničemu. Npr. “There’s A Thin Line Between Everything” koja je trabunjanje o jako puno stvari.”

To je i zadnji singl, je li tako? Čak si ti i režirala spot.
JORDI: “Meni je to prejaka riječ, režirati spot jer ja nisam niti režiserka, niti snimateljica. Kad smo bili na putu uključila sam mobitel u kombiju, vidjela neka stabla, pa kasnije usporila i ubrzala snimku. Ajde, idem zabilježit atmosferu pjesme. Ali nekako nas više vidim da u budućnosti surađujemo s nekim kome je video primarni medij ono što je nama glazba.”

Nakon prvog albuma bacate se na velike pozornice, ali prije toga moram reći da je nedavno bila i regionalna turneja.
MATEA: “Da, imali smo mini turneju po Mađarskoj i Srbiji. U pitanju je 4 ili 5 koncerata, bilo je stvarno odlično i to nam je bila prva turneja. Vratile smo se bogatije za jako puno iskustava te planiramo i u budućnosti sličan pothvat.”

Kako vas prihvaćaju vani?
MATEA: “Imali smo stvarno super iskustva, pogotovo u Beogradu, gdje smo svirali u Kvaki 22, bilo je odlično i fora što je publika u prvom redu znala tekstove pjesama. Ono, wow, neopisiv trenutak, a onda shvatiš da ljudi tamo jako prate indie scenu. Zapravo, to je nešto što te pokreće da se i dalje baviš time, upoznaješ jako puno ljudi i to je poanta na kraju dana.”

I oni imaju takve bendove, recimo Repetitor.
JORDI: “Vin Triste bih spomenula isto, s njima smo svirali u Beogradu, a doći će uskoro i u Zagreb. Oni su još jedan nadolazeći srpski bend uz hrpu odličnih koji već tamo postoje, kao što su Repetitor, Petrol i Artan Lili, koje isto jako volim. Tako da Vin Triste imaju jako dobru budućnost.”

I sad stiže velika pozornica, odnosno INmusic. Kakav je osjećaj pred nastup jer je riječ o jednom od najvećih festivala u regiji?
JELENA: “Svirat s Alice In Chains, meni je samo to, kada staviš na papir, urnebesno u jednu ruku, a zatim sam i jako ponosna i ne mogu vjerovati da se to događa. Mislim, neću svirat s njima (smijeh), ali nam je jako drago jer ekipa uz koju smo odrastali svira na istom festivalu. I Interpol i Queens of The Stone Age, također. Hoću reći, uzbuđeni smo i to je prostor na koji nismo navikli. To je veći stage, nije klupski prostor, drugačije je i stvarno se veselimo te nam je drago što smo dobili tu priliku.”

Ima još nastupa potvrđenih, čak i dosta festivalskih?
JELENA: “Ima ovog ljeta – uglavnom festivalskih koncerata. 30.5. sviramo u Ljubljani na Hrupni dnevi festivalu, nakon toga smo na Indirektu u Umagu u Istri, tome se posebno veselimo jer je Istra prekrasna, i tko god nije bio treba posjetiti Istru. Kaže Matea i potvrđuje klimanjem glavom (smijeh). Nakon toga smo na Tam Tam festivalu i ako nešto uskoči između. U biti, sada radimo ono što želimo, sviramo live.

Je li lako ili teško biti DIY izvođač, je li to prednost ili mana imati ili neimati izdavačku kuću?
JORDI: “Svakako ima svoje prednosti i mane. Čak i kad radiš DIY zapravo nisi sam. Imamo jako razvijenu mrežu bendova, Žen, Daughters of Kilimanjaro, Punčke, dR:dR:dR, to su sve bendovi s kojima surađujemo ili smo surađivali, odnosno s kojima smo umreženi. To mi je super kod DIY-a jer se svi međusobno podržavaju, neki bendovi imaju više iskustva te ga prenose drugima i onda se održava scena. Super mi je što zadržavamo apsolutnu slobodu kod stvaranja. S druge strane izdavačke kuće nude jednu jako veliku prednost, a to su financije. Kazete koje smo sada izdali, realno ne znam bi li ih sami objavili zbog novca. Ali kada se javi izdavačka kuća i ponudi tako nešto, onda može. Što se tiče samog traženja, ne tražimo aktivno izdavačku kuću jer nam je primarno zadržati integritet, prava i kreativnu slobodu. Ako nešto uleti, uleti, ako nam se svidi, svidi, ali da ćemo nešto aktivno tražiti – nema smisla.”

Možemo reći da je i Bandcamp postao izdavačka kuća, jer okuplja hrpu izvođača, ali ti daje tu slobodu.
JORDI: “A i kao izdavačka kuća uzima ti 30% zarade. S te strane je isto. Ali je super što je to platforma na kojoj možeš vrlo jednostavno i besplatno distribuirati glazbu, te što je nama bitno, možeš postaviti glazbu da se besplatno skine. To je na kraju najbitnije da glazbu čuje tko želi. Tko može platiti, platit će, ali u današnjem vremenu kada je sve kapitalizirano ne treba baš i glazba biti luksuz, odnosno da sada stavljamo neku cijenu na nju.”

Od svih epiteta koje ste dobili, što vam je naviše ušlo u glavu? Što vas je šokiralo ili iznenadilo?
JELENA: “Baš sam bila komentirala maloprije da su nas usporedili s Depeche Modeom. Jako ih volim, ali to su te stvari koje ti očito čuješ i ne misliš da reproduciraš i prenosiš dalje. Očito si čuo nešto što te podsjetilo na Depeche Mode i to je skroz ok. Nismo išli s tim ciljem da nam je Depeche Mode bio u glavi, ali očito nekome jest kada je to čuo. Netko nas je bio usporedio i s Alice In Chains, što je meni opet jako drago jer ih obožavam i to mi je jedan od najdražih bendova. Ne kužim poveznicu, ali očito postoji.”

Da, netko je čuo dva ili tri tona koja su slična i to je to.
SVI: “Da, da, da, to je to”
JORDI: “Čula sam jako puno usporedbi, od Slowdivea koji mi je jedan od najdražih bendova, to mi je uvijek wow kad čujem. Explosions in the Sky, Mogwai i God Is an Astronaut, to su sve bendovi koje mi slušamo i makar se ne furaš na te bendove, opet ti je drago to čuti.”
MATEA: “Utjecaj kvalitetnog benda na glazbu.”
JELENA: “Ali nam nitko nije rekao da zvučimo kao nešto nego samo da se čuje utjecaj i to je skroz ok.”

Kakvi ste na pozornici, žestoki ili?
JORDI: “Gledamo u pod većinu vremena (smijeh). To su nam rekli, da smo pravi shoegazeri jer buljimo u pod i ne pričamo puno. Osobno, na stageu sam kao da odem u neku paralelnu zonu. Ne bih sad išla toliko daleko da to nazivam transom, ali mi je super svirati s njima i toliko sam u tom momentu da zaboravim da sam na koncertu, a ne u buksi na probi. Kod svakog koncerta mi je sve prirodniji taj osjećaj te mi je jako drago zbog toga.”

Dobro, njih dvije imaju dugu kosu, a ti kratku pa ne možeš ni headbangat (smijeh).
JORDI: “Ja sam bila pustila kosu da se mogu sakriti iza nje, ali mi je sada vruće i ošišala sam se. Koristim previše laka da mašem kosom (smijeh).

Otrcano je pitanje, ali kakvu budućnost sebi predviđate?
JELENA: “Ne predviđamo (smijeh).”
JORDI: “Go with the flow. Ljudi se često zeznu oko toga jer si postave previsoka očekivanja. Iskreno, nije toliko teško doći do stadija u kojem smo mi, ali ima jako puno faktora oko kojih se trebaš potruditi da to sve opstane.  Nije to samo glazba, to su i ljudi na kraju dana, moraš se truditi i oko odnosa, glazbe, logistike i milijun stvari je bitno u bendu.”

Što bi poručili ostalim ljudima kojima treba još taj jedan korak da dođu do tog stadija u kojem ste vi ili koji se jednostavno žele baviti glazbom?
JORDI: “Samo u vam reći da treba ne jedan korak, nego milijun i jedan (smijeh).”
MATEA: “Poručila bih svim tim novim bendovima da je strašno kad radiš svoju glazbu i sada trebaš izbaciti van album. To je faktor hrabrosti, da podijeliš svoja životna iskustva i umjetnost sa svima. Najbitnije je to da vjeruju u svoju glazbu i od toga će sigurno nešto dobro izaći.”

Nemojte se bojat kliknut – “publish” (smijeh).
MATEA: “Da, baš to.”
JELENA: “Strah i ljubav su dvije oprečne emocije, ako žele ljudi nešto napraviti trebaju se voditi za jednom od njih. Kao što je Matea rekla, hrabrost je tu jako bitna, ali ako nešto strašno voliš, ne treba ti biti bed. Izbaci to. To je dio tebe i ne treba to skrivati. Samo naprijed, jebiga! (smijeh).