RECENZIJA: Mike Newell: “Društvo za književnost i pitu od krumpira s Guernseya” – neamerička pita
3. lipnja 2018.
Željko Mirković Miki (84 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Mike Newell: “Društvo za književnost i pitu od krumpira s Guernseya” – neamerička pita

Dobar film veterana Mikea Newella koji se, na tipičan britansko slatko-gorki način, bavi ljudskim sudbinama u neljudskom vremenu okupacije i Drugog svjetskog rata.

Iza ovoga neobičnog naziva krije se topla i zanimljiva ljudska priča u, itekako, teška i neljudska vremena Drugoga svjetskog rata. Naime, književnica Juliet Ashton (Lily James) pokušavajući naći inspiraciju za novu knjigu i balansirajući između profesionalnih obveza prema izdavaču i životnih prema mladiću s kojim bi trebala provesti „ostatak svog života“ slučajno nabasa na priču o zanimljivom književnom društvu koje je osnovano na području Velike Britanije koje je tada bilo privremeno pod njemačkom okupacijom. Pismo koje joj šalje jedan od članova društva poticaj je da se (pre)ispitaju mnoge profesionalne i životno važne stvari, da se iskreno pogleda u i oko sebe i, eventualno, promijene neke odluke ili put kojim čovjek (muškarac ili žena) treba krenuti. Uvijek jedna te ista priča o iskrenosti prije svega prema samom ( ili samoj) sebi.

Otputujući prema Guernseyu junakinja se, ne samo profesionalno, već i emotivno, uvlači u priču i odnose, ne samo unutar književnog kluba, već i mjesta u koje je došla. A život, kako to obično biva, nije šaren (ili crno-bijel), već je ono što nas (ili književnost i umjetnost) uči i  privlači jest siva zona koja donosi, rekao bih, i tamnije nijanse crne, ali i dio spektra koji nam nije vidljiv prilazimo li stvarima površno. Književnost, ili umjetnost, u ovom slučaju nisu samo ad hoc potreba ili utjeha, nego su (bile) i jesu i puno više od toga. Kad se likovi susreću s pisanom riječi (i osjećajima i stanjima) koje ta riječ opisuje, otvaraju se brojna pitanja, prije svega ljudska i moralna, pitanja života i smrti, ljudskosti u neljudsko vrijeme, hrabrosti u vrijeme kad je uputno biti tih i „preživjeti“. Treba biti praktičan. Ili treba biti (i) čovjek? Svako je vrijeme skup odluka i zauzimanja stava, a ono u kojem ti o tome ovisi život temeljno nije ništa drukčije. Samo su ulozi veći i ciljevi viši. I za to najčešće nisi (dovoljno) plaćen. Ali, ako si prepoznat od druge ljudske jedinke, donese li taj netko promjenu nabolje u tvom (i profesionalnom) životu, onda će zadovoljstvo biti još veće od (samo) financijske ili trenutne poslovne koristi.

No, u životu ima i onih koji su plitki i praktični, konformisti i prosjek i više od očekivanog prosjeka, a posljedice u, kako sam već naglasio, vremenu koje zna odnijeti (tuđu) glavu mogu biti fatalne. S tom konstatacijom i posljedicama trebaju živjeti i jedni i drugi.  Uz već spomenutu Lily James (valja je pogledati u filmu “Darkest Hour”), treba spomenuti i Matthewa Goodeja (pamtimo ga iz “Imitation Game”), ali i niz starijih, iskusnijih glumačkih vedeta kao što su Tom Courtenay (zaslužene nominacije za Oscara u “Garderobijeru” i “Doktoru Živagu”), te Penelope Wilton (“Best Exotic Marigold Hotel”; pročitajte i ovu zabavnu knjigu).

Vratimo se Mikeu Newellu, redatelju koji je poznat po filmovima “Four Weddings And The Funeral”, “Donnie Brasco” ili, pak, “Mona Lisa Smile” (koji se također na neki način bavi i književnošću). „Odradio“ je posao i na jednom od filmova serijala o Harryju Potteru („… And The Goblet Of Fire“), a relativno nedavno radio i na ekranizaciji jednog od velikih naslova britanske (i svjetske) literature (Great Expectations prema Dickensu).

“The Guernsey Literary And Potato Peel Pie Society” (originalni naslov) nije najbolji Newellov film, ali sadrži uglavnom većinu zanatskih i umjetničkih vještina i sastojaka njegovih ranijih radova. Čovjeka koji duboko razumije književnost i život i koji svojim diskretnim i finim tkanjem doprinosi da se, ponekad, s ushitom i zadovoljstvom vraćamo majstorima pisane riječi. Scenarij je nastao prema istoimenom djelu koje su napisale Mary Ann Shaffer i Annie Barrows, a u hrvatskom prijevodu Maje Ivanković objavljeno je prije gotovo deset godina.

Ocjena
3.5 out of 5

3.5

Dobro
3.5 out of 5