Alen Vlajnić: “Dva singla su bila dovoljna da shvatim politiku koja stoji iza diskografije, radija i top lista”
Svaka godina donosi nešto novo na našoj glazbenoj sceni. Sve češće se upoznajemo s raznolikošću glazbenih izričaja mladih i perspektivnih autora. Jedan od svježih primjera je svakako Alen Vlajnić, poznat i kao vlć. Alen.
Rodom iz malog mjesta Čajkovci na istoku Brodsko-posavske županije i po struci fizioterapeut, Alen je odlučio iz temelja promijeniti okolnosti u kojima se nalazi. Iza njega su dva singla, “Samo prvi” i “Trubadur”, dobro primljena od strane publike i kritike, a u planu je i snimanje albuma prvijenca “Preko granice”. U jeku Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, mladog glazbenika smo ulovili u Zagrebu, gdje je prvenstveno preselio kako bi ostvario glazbenu karijeru. Što se u međuvremenu promijenilo u njegovim razmišljanjima, s kakvim izazovima se susreo na glazbenom putu, što misli o trolanju na društvenim mrežama te kako se snašao u metropoli, otkrio nam je u sebi svojstvenom stilu.
Imaš 19 godina, živiš i radiš u Zagrebu, izdao si dva zapažena singla za veliku izdavačku kuću u prvoj polovici godine i Slavonac si. Zar je to moguće?! Ipak nećeš “preko granice”?
Da. Parim skroz produktivan kada to tako kažeš. Figurativno sam na solidnom putu da pređem granicu, barem ovu malenu, da izdam album. Suštinsku ću prelaziti cijeli život. A doslovno, nikad se ne zna, banana smo i nije se teško odlučiti.
Sam pišeš glazbu i tekstove, radiš aranžmane, pripremaš i kompletnu predprodukciju pjesama, a zatim dolazi vrijeme za realizaciju, gdje pak nisi usamljen. Pojave li se ikad nepredvidivosti i nepoznanice u kreativnom procesu?
Ne znam drukčije. Da sam u mogućnosti vjerojatno bih sam i realizirao. Meni je to intimno i ne volim da se itko tu muva previše. Ne, nakon što napravim pjesmu automatski čujem i aranžman i većinu produkcije, jedina prepreka može biti novac.
S obzirom da si se deklarirao kao ambiciozni mladić koji želi vratiti karakter u mainstream, znači li to averziju prema sadašnjem stanju na top listama?
Prepotentno će zvučati, ali stvarno nema nešto novo za što bih se uhvatio u domaćem mainstream-u. Dva singla su bila dovoljna da shvatim politiku koja stoji iza diskografije, radija i top lista. Tako da ne postoji averzija, samo se ne pronalazim tu. Tražim iskrenije varijante kako doći do publike.
Nedavno si projektu dao ime “vlć. Alen”. Provociraš li to “grammar nazije”?
Da. Ma ne, za to je potrebna posebna energija. Razmišljao sam o konceptu tog projekta, zaključio sam da želim album, bend i neki alter ego koji će mi biti sanduk za ludila kako bih privatno koliko-toliko bio normalan. Vlć. Alen je super, ipak sam to ja, a tako sam izbjegao da me se poistovjeti s trendom bezkarakternih pjevača koji nemaju te ambicije.
Trenutno okupljaš bend za buduće nastupe. Što, po tebi, odlikuje čovjeka s kojim želiš surađivati?
Bezuvjetna muzikalnost i odgovornost, volio bih da osjete moju glazbu i da nisu neki new age cvjetići s kojima ne znaš kako bi komunicirao.
Na tvoje glazbeno odrastanje jako je utjecao Darko Rundek. Sudbina je htjela da prije dvije godine dijelite stage u Slavonskom Brodu, povodom Memorijala “Ostat ću mlad – Krešimir Blažević”. Jesi li od velikog barda uspio doznati pokoji sastojak čarobnog napitka za održivost na sceni?
Često to čujem u zadnje vrijeme. Nema to neke veze sa sudbinom, javio sam se čovjeku mailom i pristao je. Jedino što mi je zapelo u glavi do danas jest misao da u svojem autorskom radu trebam stremiti dubljim stvarima nego sam tada.
U današnje vrijeme česta je pojava internetskih trolova, pa tako i među glazbenicima. Uspijevaš li tome odolijevati ili si i sam jedan od njih?
Ovdje se oprašta sve osim uspjeha. Shvatio sam da je glavna fora posrat’ Silente, Vatru i ne znam koga još sve ne, barem u ovim krugovima iz kojih se nadam da ću se uskoro lansirati u neke šire. Osim užasno alternativnih alternativaca, to rade i kolege, suborci, umjetnici. Radije ću, u višku novca, otići na koncert i tu savršenu subjektivnost ostaviti za sebe. Jer tko si može dati za pravo da soli pamet ljudima koji svojom glazbom pune dvorane normalnim, kulturnim građanima?
Kako je biti ovisan o samome sebi u velikom gradu? Znaš li kuhati? Otkrivaš li neke nove strasti?
Lijepo je to, naučiš puno toga, posebno naučiš cijeniti roditelje čiju pomoć do tada uzimaš zdravo za gotovo. Znam osnove, ali mrzim prati suđe. Nove strasti su mi predstave, to nije postojalo u mom životu prije Zagreba. I uhvatio sam se da puno više slušam hibride funk/jazza i elektronsku glazbu nego rock.
Imaš li kakav neuobičajen hobi ili fetiš, morbidnu crticu iz života, nešto “catchy” današnjem poimanju senzacionalizma, kako bi Facebooku mogao platiti oglas za ovaj članak?
Iskreno vjerujem da postoji Bog.
Hvala ti na razgovoru. Nadam se da nije bilo stresno. Želim ti svu sreću u daljnjem radu. Nemoj razbiti gitaru!
Hvala tebi. Neću, to čuvam za CMC festival u Vodicama iduće godine.
Foto: Promo
