RECENZIJA: Wim Wenders: “Do dna” – kome zvona zvone!
20. lipnja 2018.
Željko Mirković Miki (73 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Wim Wenders: “Do dna” – kome zvona zvone!

U Cinestar kina je stigla ljubavna priča u svijetu koji i u filmskom i u ljudskom smislu nestaje. Još jedan niz lijepih pokretnih slika njemačkoga majstora sedme umjetnosti.

Zanimljivo je kako u današnje vrijeme ljudi teško prepoznaju bit, osnovu ovoga našega (njihovoga) kratkotrajnog, prolaznog boravka na Zemlji. Stvari su, bez utjecaja ideološkog, vjerskog ili svakodnevnoga vrlo jasne i jednostavne. A opet sve je tako složeno, jer kontekst u kojemu se nastojimo ostvariti, ljudski i umjetnički, u kojemu nastojimo odgovoriti na pitanja o prolaznosti, kratkotrajnosti i razlozima za to da budemo bolji, nije ni malo lagan. Ima li ljubav, a o njoj je uvijek ili gotovo uvijek riječ, pravu ili bilo kakvu priliku, kad je puno lakše da svakodnevicu ispunimo trivijalnim, sekundarnim stvarima, koje su, dakako, sastavni dio svih nas, ali ne bi trebale biti razlogom našega djelovanja. Činiti se, opet, može na različite načine, pa je čak i nečinjenje i neprihvaćanje i nepreuzimanje odgovornosti jedan od njih.

No, junaci ove lijepe ljubavne priče, znanstvenica Danielle Flinders i špijun James More nisu nimalo obični. Oni su posebni, rijetki. Ne samo što, svatko na svoj način, preuzima odgovornost i djeluje, vodeći se idejom o „boljem životu“, već i što se „slučajno“ nalaze, kreću u vezu i zavole (ne bih rekao samo zaljubljuju). Prepreke toj vezi vrlo su jasno pokazane i unatoč tome što su, pogotovo u slučaju Škota Jamesa, pomalo plošne (johnwayneovske), uvlače nas u dvije paralalelne priče, pojedinačnu i zajedničku, koja, ako ste pratili Wenderson rad, može završiti samo na jedan način. Na kraju filma nije eksplicirano kako će se sve rasplesti, no sjetimo li se nekih ranih radova (i dokumentarnih i igranih) ovoga Nijemca, a odemo li i korak dalje, pa nađemo u filmskom sjećanju slične stvari (npr. kod Herzoga ili Bogdanovicha) – znamo što nas čeka. I na filmu, ali i u životu.

Ne znam zašto je struka (pre)kritična prema umjetniku koji se možda u zadnjih petnaestak godina nije približio svojim najboljim radovima, ali još uvijek snima dobre filmove, pogotovo dokumentarne, ali, izuzmemo li neke dvodimenzionalnosti ili pojednostavljenja (pogotovo u slikopisanju negativaca), Wenders je, ipak, pokazao da talent nije izvjetrio. No, ako priča i ima nekih sitnih manjkavosti, idejno, a i realizatorski je na vrlo dobroj ili čak odličnoj razini. Osim toga, glazba koja naglašava trenutke (unutarnjih) borbi likova, a da ne govorimo o kadriranju i montaži zaslužuje sve pohvale.

Riječ, dvije i o glumcima. Odlični, pače, izvrsni. James McAvoy u ulozi Morea, a pogotovo Alicia Vikander nas uvlače u priču u kojoj se borimo i s vlastitim strahovima i brigama. Za svijet oko nas, ali, u prvom redu, za one koji su nam u mislima. Pogotovo kad se nađemo u graničnim, teškim bezizlaznim situacijama. Vratio bih se još jednom na fatalizam i depresiju već spomenutih Wendersovih kolega po „oruđu“, a dodao bih tu i još jednog velikoga Nijemca, Rainera Wernera Fassbindera. Umjetnici vide svijet svojim očima (ili, u ovom slučaju, okom kamere), no njihov pogled ne razlikuje se u osnovi od onih koji žive i vole u svojim (manje ili više) „običnim“ životima. Unatoč i usprkos svijetu i okolnostima u kojima žive. Jedna od najboljih i najljepših glumica današnjice, Alicia Vikander ostvarila je još jednu odličnu ulogu, ali još više fascinira način na koji ju je Wenders „vidio“, odnosno snimio. I u njenim recentnijim ostvarenjima, posebno u „Tulip Fever“ pošlo je to za rukom i drugim redateljima, no, doista, krupni kadar, njeno lice i tijelo na platnu nešto je što nas podsjeća na stare dobre majstore, ne samo pokretnih, nego i nepokretnih slika. Pogledajte, svakako, „Danish Girl“, film za koji je zasluženo nagrađena Oscarom, a vrijedi se podsjetiti i ranijih radova gospodina McAvoya. Preporučio bih „The Lst King Of Scotland“, no, dobro se snalazi i u komercijalni(ji)m stvarima poput X-Mena.

Što se Wendersa tiče, nadam se da će mu kritičari biti naklonjeniji i da će ga i u fictionu nagraditi boljim ocjenama kao što su to učinili u slučaju njegovog dokumentarnog rada iz 2014. „The Salt Of The Earth“. Wenders je snimio film u kojem je (ponovno) postavio ono hemingwayevsko pitanje – kome zvono zvoni?, no vrlo dobro znamo odgovor na njega, jer ono je retoričko.

Foto: Samuel Goldwyn Films

Ocjena
4 out of 5

4

Vrlo dobro
4 out of 5