IZVJEŠĆE/FOTO: INmusic festival #13 (dan drugi) – masovno zavođenje i silazak mesije
Drugi dan trinaestog izdanja INmusic festivala počeo je s nadom da će se nastaviti u izvrsnom tonu kakav je bio i prvi dan, a oblaci koji su se navukli i koji su opasno prijetili na kraju su se ipak smilovali i večer je mogla početi.
A taj početak nam je donio predstavljanje domaćih i regionalnih snaga koji su se po dobrom običaju predstavili u vrlo dobrom izdanju, ali na žalost pred ipak nešto manjem broju publike i tu su se mogli vidjeti Ischariotzcky i Zmaj na Main Stageu te slovenski Bad Notion i Lika Kolorado na OTP World Stageu od kojih su ovi potonji privukli nešto više fanova jer im je ipak nedavno izašao dobar album “Smiješ zaurlat” koji su već uspjeli lijepo ispromovirati diljem zemlje, a i festival je bio odlična prilika da se to učini i pred više ljudi.
Nakon njih dolazi do obrata pa imamo jednu situaciju “World goes Main“, a to je da vjerojatno najveće zvijezda world music glazbe s ovogodišnjeg INmusic festivala, Bombino. umjesto na OTP World Stageu gdje smo navikli gledati izvođače toga profila nastupi na Main Stageu i to je bilo sasvim u redu jer je Bombino ipak više nego relevantna world music zvijezda i u svjetskim okvirima pa bi bio red da iskuša i najveće pozornice. Bombino, Tuareg iz sjevernog Nigera, pravim imenom Omara Moctar, kao i mnogi njegovi sunarodnjaci nesretnih iskustava, potražio je svoju sreću i bolji život van Afrike, a talent i virtuoznost u sviranju gitare donijeli su mu, srećom, puno toga dobroga. Svoje uzore, između ostalih Hendrixa i Santanu i njihov način sviranja, kombinira s muzikom svojih korijena i svog rodnog podneblja tako da na kraju dobivamo jednu vrlo zanimljivu kombinaciju koja je prepoznata i cijenjena po cijelom svijetu, a sada smo ju imali prilike čuti i na ovome festivalu.
Nakon Bombina otišli smo do šatora Hidden Stagea pogledati i poslušati ekipu J.R August, a ovoga Zabočanina zatekli smo ispred šatora kako se u krugu upjevava sa svojom velikim ekipom suradnika i to je stvarno bilo lijepo za vidjeti i čuti. S pjevanjem gospel tema su krenuli na nastup i doslovno su stupali na binu, tamo su zaposjeli svoja mjesta, J.R August (Nikola Vranić) na klavijaturama, zatim gitarista i bubnjar, do njih dvanaest pratećih vokala i vokalistica, iliti apostola, kako ih je Nikola nazvao, i započeli svoj zanimljivi nastup. Svakako ih treba, ako bude prilike, pogledati i na nekom samostalnom koncertu.
Nakon njih vraćamo se na OTP World Stage na nastup mladog slovenskog benda Koala Voice. Iako djeluju već više godina, od svoje srednje škole, još i dalje izgledaju vrlo mlado i poletno, a pošto sam ih već imao prilike vidjeti i čuti u Zagrebu ne mogu se oteti dojmu da je pjevačica i gitaristica Manca Trampuš nešto najsimpatičnije što sam odavno vidio na našim koncertima. Privukli su stvarno puno ljudi pred binu, pogotovo ako se ima u vidu da su kod nas još uvijek relativno nepoznati, a taman za vrijeme njihovog nastupa je počela i utakmica. Svojom su kombinacijom indie pop/disco punka oduševili sve koji su se zatekli ispred.
A nakon njih požurili smo na Main Stage jer nas je tamo čekalo nešto što smo odavno željeli vidjeti, a nažalost do sada na ovim prostorima nismo imali priliku. Annie Clark rođena je u Oklahomi, a odrasla je u Texasu, domovini countrya, bluesa, obitelji Bush i tko zna čega još. Ona sa svim tim nema nikakve veze. Annie Clark je posebna na sve načine na koje se može biti poseban. Ova gitaristica, ustvari multiinstrumentalistica, koja je svoj prvi album izdala prije sada već više od deset godina, svoju glazbu radi bez ikakvih kompromisa i to ju je dovelo do toga da je danas prepoznata kao svjetski glazbeni fenomen, a njenu do kraja izdistorziranu elektroniku imali smo napokon prilike pogledati i u Zagrebu. Scenski nastup Annie i njezinog banda vizualno je vrlo atraktivan i brižno je osmišljen, pa tako uz nju na pozornici imamo bubnjara i keybordistu koji izgledaju kao kombinacije čovjeka i robota te njezinu stalnu suradnicu Toko Yasudu na basu, vokalima i tko zna na čemu još.
Annie je tijekom nastupa promijenila desetak, petnaestak gitara u isto toliko boja, sve od reda vlastito izdizajniranih modela, a pošto je ime turneje “Masseduction”, po imenu njezinog izvrsnog zadnjeg albuma, i sâm nastup je bio ponajprije predstavljanje toga albuma, ali imali smo priliku čuti i presjek njezinog cjelokupnog opusa. Odlična performerica, izuzetno lijepa cura, priuštila nam je fantastičan nastup koji bi opisao kao čisti sex, iako se nadam da to ne zvuči previše seksistički, da me se krivo ne shvati. (!) Prilikom najave za New York i zahvale publici pohvalila se da je uspjela prošetati gradom i da je vidjela puno lijepih stvari ovdje, pa se svakako nadamo da ćemo ovu sveticu u nekoj skorašnjoj budućnosti vidjeti ponovo kod nas na nekom velikom samostalnom nastupu. U dvije riječi njezin nastup bi opisao naslovom njezina albuma, masovno zavođenje. Samozatajna Annie Clark je velika St. Vincent.
Iako još pod njezinim dojmom, otišli smo pogledati sada već veterane Jinx koji su odradili odlično svoj plesni set, a nakon njih zagrebačku kantautoricu Irenu Žilić koja je u šatoru Hidden Stagea s bendom predstavila svoj novi album, ali i kompletan rad te ostavila vrlo dobar dojam. Potom smo se vratili na veliku livadu da bi uhvatili neko relativno dobro mjesto ispred Main Stagea, jer vratio se mesija. Zagreb je uvijek volio izvođače koji su dolazili s tamne strane, a ovoga posebno. Često nam je znao doći, ali znalo se dogoditi da nas i zaobiđe pa se moralo na put. Bliže ili dalje nije bilo bitno, bitno je bilo da se pohodi. Ovaj put sreće je bilo, mesija je sišao među nas i ponovno nas, kao i uvijek počastio nastupom za pamćenje. Nick Cave na ovim prostorima, a uostalom i na svim prostorima gdje god se pojavi, izaziva ono nešto posebno. Razina njegovog kulta teško da se može izmjeriti pa su se i ovaj put ispred bine natiskale tisuće i tisuće ljudi koji su došli čuti i pogledati ono što nam ovaj guru ima reći i ponuditi. A ponudio je puno kao i uvijek, i to za svakoga i za sve ukuse. Obiteljska tragedija, mislim, svakako ga je ponešto promijenila, ne samo izlaskom zadnjega “Skeleton Tree” koji je prenio tu emociju, nego je očigledno došlo do nekakvog klika i nekakve promijene.
Sa svojom fenomenalnom ekipom iz The Bad Seedsa otvorio je lagano, a nakon toga nastup je rastao i rastao. Briljantna (barem desetominutna, ako ne i duža) izvedba “From Her to Eternity” je nešto što je svakoga u publici “izulo iz cipela“, a svaka starija stvar nije izazvala oduševljenje nego delirij. “Do You Love Me?”, “Red Right Hand”, “The Weeping Song”, “Stagger Lee”,samo su neki od djelića ovoga fantastičnog nastupa, uz recimo fascinantni singalong na “Into My Arms” ili grandiozni “Tupelo”.
Nema mjesta ni vremena baš sve nabrojiti i izdvojiti (a trebalo bi), no svakako treba naglasiti i band. Ekipa koja je već dugo s njim i koja se fantastično slaže, a o Warrenu Ellisu ne znam ni što bih rekao. “Lud k’o šiba“ bi bio opis koji bi ga možda mogao nekako i opisati, ali ova nezaobilazna karika u nastupima Nick Cavea & The Bad Seedsa je nešto bez čega se ova ekipa ne može ni zamisliti. Sam Cave je kao i obično vrlo suvereno vladao situacijom pa je svatko dobio svoj dio kao što i zaslužuje, od starih fanova do vrlo simpatične djevojke (a kasnije i puno njih) koja je imala sreću da s mesijom podijeli binu, što će vjerojatno dugo pamtiti. Dugo će ovaj nastup pamtiti i svi ostali koji su na njemu bili i nadamo se da nećemo opet morati čekati dugih deset godina da vidimo i čujemo ovoga glazbenog genija kod nas, ali ako i ne dođe kod nas, doći ćemo mi negdje kod njega.
Briljantan nastup nakon kojega je teško ići gledati nešto drugo, ali ipak smo otišli vidjeti Reykjavíkurdatur, ludi višečlani ženski rap sastav s Islanda koji je izgledao kao odlična veselica skandinavskih reperica u Coyote Baru. Na samom kraju pogledali smo i zagrebačke veterane Šumski, koji su na Balkan Stageu svojom kombinacijom hrpe stilova po kojima ih publika pamti već godinama uspjeli rasplesati solidan broj već umorne publike.
To bi ukratko bilo otprilike ono što smo mogli vidjeti drugu večer INmusic festivala, a što se mene osobno tiče glava je u redu, noge su u dosta solidnom stanju pa se čeka treći dan.
Foto: Matija Purgar
