RECENZIJA: Auguste – “Daleko od svega” – ozbiljno emotivno glazbeno putovanje
1. srpnja 2018.
Nikola Knežević (1823 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Auguste – “Daleko od svega” – ozbiljno emotivno glazbeno putovanje

Moram priznati da mi u zadnje vrijeme često paše emotivna pop glazba, u kojem god obliku ona bila i to ne zbog nekog lošeg emotivnog stanja, nego uz nju lakše razmišljam o životu, ljubavi, sreći…

Tako me opet dopalo da recenziram još jedan pop album koji će obogatiti ovu godinu, ali ovo nije samo još jedan album. Djevojke iz benda Auguste su prije svega kantautorice, kroz svoju glazbu govore upravo o onome što sam spomenuo u uvodu, životu, ljubavi, sreći, mislima, miru i nemiru, preispitivanju samoga sebe.

“Na svakom koraku stižu me milijuni nemira,
nalaze prelagano, a mene nitko ništa ne pita.
Jesam li doista snažna ili samo skrivam
još jedan poraz dok se budi novi dan”

Ovo su riječi pjesme “Koraci” koje sam ponavljao više puta u sebi i ponovno vraćao pjesmu unazad. One su samo jedan dio ovog albuma koji šalje snažnu poruku. Koliko god netko izvana izgledao sretno, veselo i poletno, nikad ne znaš što se skriva duboko u njemu, njegovoj duši, s kojim nemirom se bori, koja nesigurnost danas kola njegovom glavom. Teško je skrivati emocije, rekao bih da je to odlika samo onih najsnažnijih, ali nije li još veći nemir skrivati nemir. S psihološke strane, držanje nekog nemira u sebi i nije zdravo i pametno. Zato su tu prijatelji, koji možda imaju jednu važnu ulogu, saslušati tvoje nemire, olakšati svaki tvoj poraz, nazdraviti svaku tvoju pobjedu te pomoći do onog krajnjeg cilja, tvojeg unutarnjeg sklada.

I protagonistice ovog albuma, Ivana i Gordana, iskreno pišu tekstove za svoje pjesme, izražavaju emocije za koje ne možemo znati jesu li dio vlastitog iskustva ili ne, ali kako slušajući dolaze do nas tako ih i objeručke prihvaćamo. Dakle, prije svega sam htio čuti o čemu pjevaju, a onda i onaj instrumentalni dio, što je totalno suprotno od onog kako konzumiram glazbu. Moram priznati da je ovaj dvojac jedan od predvodnika nove generacije hrvatske pop glazbe. Čak bih rekao da mi zajedno bolje zvuče, nego kad odvojeno pjevaju, pogotovo kod viših laga. Anđeoski!

Na albumu možete čuti i one lagane melankolične pjesme, ali i one od kojih ćete cupkati nogom te glasno ili u sebi zapjevati. Neke od takvih pjesama su “Ruke” i “Prosinac”, a uz moju najdražu “Trebam malo”, zatim “Kad bi samo malo” ili “Ostavlja me da čekam” utonut ćete u san, onaj lijepi i pozitivni.

Osim djevojaka, na albumu su radili i Tomislav Franjo Sušak (produkcija, snimanje i mix) te Pavao Miholjević (mastering). Nisam baš zadovoljan konačnim rezultatom tog segmenta, Auguste mi zvuče pregrubo za melankoličnu glazbu kakvu predstavljaju. Čak sam u nekim situacijama morao stišavati slušalice jer mi je bilo naporno za konzumiranje. Teško je to pojasniti, ali po meni su instrumenti trebali biti nježniji, malo pitkiji, opušteniji. Mislim da taj dio nije dobro odrađen i to je jedina velika zamjerka za ovo izdanje. Ako ćemo gledati cijeli proizvod, knjižica albuma je prekrasno odrađena uz motive Meksika i kaktusa (Suzana Bosnić Majcenić) i sve se lijepo uklopilo u fotografije s omota koje je radio Josip Ninković. Možda nekome taj dio nije bitan, ali meni jest. I to iznimno bitan.

Auguste su vrlo lijepo i nježno uplovile u glazbene vode i još su s prvim albumom “Sve što je nekada bilo važno” (2015.) dale do znanja da nisu samo još jedan bend na hrvatskoj glazbenoj sceni. No, čini mi se da se još malo suzdržavaju i da čuvaju glavne adute u rukavu, pa im poručujem da naprave još veći korak jer mislim da su za to itekako sposobne. Melodija u pjesmi “Trebam malo” to najbolje pokazuje, koja mi je od prvog slušanja, još kad je izašla u obliku singla, ušla u glavu i nikada me nije napustila. Po meni, upravo je to adut kojeg trebaju još više eksponirati, otvoreno i bez zadrške, baš kao što otvoreno progovaraju o ljudskim emocijama.

Foto: Josip Ninković

Ocjena
4 out of 5

4

Vrlo dobro
4 out of 5