RECENZIJA: Božo Vrećo: “Melek” – album samo za najvjernije slušatelje
2. srpnja 2018.
Nikola Knežević (1787 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Božo Vrećo: “Melek” – album samo za najvjernije slušatelje

Čovjek koji svakim novim uratkom sve više oduševljava svojom interpretacijom sevdaha i oblačenjem tradicionalne pjesme u moderno ruho, kroz koji dan će objaviti novi studijski album “Melek”, a kojeg smo od izdavača, Croatia Recordsa, dobili na preslušavanje ovih dana.

Kako i naslov kaže, album je samo za najvjernije slušatelje jer ga je iznimno teško slušati i samo će oni, koji istinski uživaju u njegovoj besprijekornoj interpretaciji, moći od prve do zadnje minute preslušati pjesme, kako bi se reklo, u jednom dahu. “Melek” traje točno 70 minuta, što je rijetkost na ovim prostorima za jedan studijski uradak, a prevladavaju a capella ili pjesme s vrlo malom dozom instrumentacije. Shodno tome je preslušavanje doista veliki izazov, kako za prosječnog slušatelja, tako i za nas recenzente.

Jedan od najtežih materijala koje sam morao preslušati, ali pri tome ne mislim ništa loše o tome, nego više u vidu teškog zadatka koji je stavljen pred mene, opisati osjećaje koje Božo Vrećo kroz svoj vokal ili glazbu ispušta, kao vodopad kapi vode preko visoke stijene.
Osim Vreće, koji je radio na glazbi i tekstovima svih pjesama, na većini aranžmana pridružio mu se veliki prijatelj i vrhunski glazbenik, Marko Louis, čiji se pečat osjeti na pjesmama poput “Jelenče”, najnovijeg singla, “Sanjao sam” u kojoj i sâm vokalno gostuje, zatim pjesme “Esma” ili “Meni si bila vrijedna”, meni jedne od najdražih pjesama albuma.

Naslovnica albuma “Melek” (Croatia Records, 2018.)

Kako sevdah sâm po sebi izražava patnju i bol, tako i Vrećo kroz svoje tekstove, vjerojatno potaknut vlastitim iskustvom, izražava one najosobnije osjećaje koje je imao prema drugoj osobi ili osobama, bližnjima i daljnjima. Na nedavno održanom koncertu u Lisinskom je govorio kako iza svake pjesme stoji određena priča, potaknuta istinitim događajima i temeljena na njegovom vlastitom iskustvu. Onu bol ili onu ljubav koje su vlastite oči vidjele teško je opisati, ali način na koji ih Vrećo prezentira publici je magičan, doista u njemu ima određeni anđeoski trenutak koji vas stavi u ulogu promatrača iz prvog reda, slikovito rečeno. A to je rijetkost kod izvođača, glazbenika, pjesnika.

Božo svoje pjesme izvodi većinom u prvom ženskom, ali poneku i prvom muškom licu, a takav je i njegov glas, iznimno širokog raspona, od muških do ženskih vokalnih boja koje čine posebnost i šarolikost njegove glazbene molitve koju uspješno prezentira već godinama.

Moram priznati da su me osobno dojmile pjesme u kojima je imao određenu glazbenu ili vokalnu suradnju, poput spomenute “Sanjao sam” s Markom Louisom, zatim prekrasne “Volio me kao oči” s vrhunskim gitaristom Miroslavom Tadićem, “Neka me ne bude” s Mariom Batkovićem i Eslamom El-Sha’aryjem, “Marija” feat. Ingmar Piano Duo ili pak “Gdje će ti duša” s harmonikaškom legendom Banetom Vasićem iz Južnog vetra. Naravno, album nisu zaobišle niti suradnje sa Sudar Percussionom i Stefanom Milenkovichem na obradi Jean-Michel Jarreove “Revolution” te “Ko li noćas miluje ti kosu” s Vasilom Hadžimanovom, singlove koje smo već imali priliku čuti.

Kroz album čujemo i raznolike instrumente, saksofon, trubu, klavir, kaval, violinu, violončelo, flautu, perkusije, rubab, setar, oud, harfu, lautu i da ne nabrajam dalje. A Marko Louis je imao zaista jedan težak zadatak, nadmoćno staviti Božin glas u fokus, a opet ne zanemariti bogate instrumentale, ali i dati im jednu određenu nježnost i dušu, baš kao što to ističe i Božin vokal. Koliko je album težak za slušati, toliko je bio, uvjeren sam, iznimno kompliciran za realizirati.
Ipak, predug za moj ukus, 18 pjesama je doista jedan preveliki zalogaj za slušatelja i definitivno se mogao podijeliti i na dva studijska izdanja. Ali s druge strane vjerujem da to možda nije bilo moguće jer svaka pjesma ima svoje značenje, svaka pjesma daje svoju emociju, a ako su one rascijepljene na više komada, onda ukupni doživljaj neće biti onakav kakav je zamišljen, odnosno emocije neće u potpunosti doći do nas.

Više sam za vokalno-instrumentalne izvedbe, iako nemam ništa protiv a capelle, ali onaj Božo kojeg sam slušao u Lisinskom je bio nezaboravno iskustvo koje ću zauvijek nositi sa sobom, kao i emocije koje su zračile ovim najvećim hrvatskim hramom kulture. Morate ga barem jednom poslušati uživo, suze će same od sebe krenuti, a ruke same od sebe neumorno pljeskati.

Ovaj album bi svatko trebao poslušati, svatko kome je stalo do iskrene ljudske emocije, iskrene ljubavi, iskrenog srca i duše, a Božo Vrećo je osoba, glazbeni intelektualac koji sve te osobine ima i obožava ih dijeliti sa svojom publikom.

Ocjena
4 out of 5

4

Vrlo dobro
4 out of 5