RECENZIJA: Nina Romić: “Sloboda” – o lijepa, o draga, o slatka Ninina slobodo!
Vratila se (diskografski) jedna od najboljih regionalnih kantautorica, Nina Romić, “oslobodila” se svih svojih drugih obaveza i posvetila u potpunosti ponovno glazbi, njezinoj velikoj ljubavi u koju su se zaljubili mnogi.
“Sloboda” je album koji je došao nakon četiri godine diskografske stanke, ali i četiri godine rada, razmišljanja, mračnih i svijetlih, baš onakvih kakvima zrači ovaj album. Već pri početku samog slušanja, na prve tri pjesme čujemo tri različite atmosfere. Melankolični i depresivni uvod pod nazivom “Šuma”, folkoidni i zavodljivi nastavak “Ti si a nisi” te pjesmu koja šalje ljubavne zrake prema njemu i nama – “Ništa u meni”. Upravo u toj i sljedećoj pjesmi “Čime se hraniš” sviđa mi se zavodljivost i ljepota klavijatura koje vrlo malo, ali dovoljno nadjačavaju ostale instrumente, savršeno osvajaju slušatelja te pogotovo u drugoj navedenoj razbijaju psihodeliju i žestinu kojom melodija zrači.
“Zora se javlja kao crta daleka
u zagrljaju šume ja je čekam
sjajim ja, sjaje kišne kapi oko mene
na duši mojoj miris zemlje”
Drugi dio albuma Nina otvara ponovno tmurno i mračno, pjesmom “Tinta” te opet stvara kontrast nastavkom kojeg je nazvala “Svjetla”, novim indie-folk uvodom koji po meni zaslužuje sâm vrh hrvatskih top lista, kada bi ih sastavljali glazbeni kritičari, naravno. Upravo drugi dio “Slobode” mi je izvrsno sjeo, nekako kao prvo preslušavanje prošlogodišnjeg najboljeg albuma “Simbol za sunce” grupe Mayales. Tako bi i ovaj lako mogao osvojiti nominaciju za Porina, a možda čak i jedan od kipića. Jer ovo je savršeni kontrast između alternativnog i mainstream zvuka koji bi mogao privući širi spektar homo sapiensa. Ta gitara na “Svjetlima” prolazi kroz krvne žile, kao što je to radio Nick Cave s bendom nedavno na INmusicu, ne misleći usporediti njih dvoje, ali ističući tu glazbenu energiju koju odašilju kroz svoje pjesme.
“Tvoje lice sjajit će
nekim drugim bojama
tek kad okreneš i pobjegneš
daleko od mog pogleda.
Zakopaj našu kuću
izroni sjajni znamen
zagrli me kao sestru
ovog puta nema dalje”
“Oblaci”, zaljubiš se u njih ekspresno i ludo, pogotovo ako njima lebdi Nina Romić sa sjasnim indie folk/americana/tex-mex ritmom u stilu Calexica. Ovo je pjesma koja treba biti među samim vrhom najboljih pjesama godine. Da, već sada, kada preslušavam album na početku srpnja, ali isto bih mislio i da sam ga krenuo slušati ranije, kada je zaista i objavljen. I onda zaigrani nastavak, pjesma “Crno” pa zakucavanje sa “Sad kad je gotovo” u melankoličnom ugođaju i udaranje kontre s plesnom i veselom, pomalo ljetnom “Slobodom”.
“Pričali smo i ne postoji prijevod
kroz riječi se budimo iznenada gluhi
osvanimo u jutro, neka znaju da
neka znaju da, tu smo bili ti, ti i ja”
Treba spomenuti kako iza glazbe i tekstova stoji Nina Romić, a izvrsno je produkciju odradio Marijan Jelenić iz Nole koji je uvijek imao taj veličanstveni, gospodski, royalski pristup glazbi koji je stavio krunu na glavu i ovoj glazbenoj ljepoti.
“O lijepa, o draga, o slatka slobodo”, pisao je Ivan Gundulić, a glazbenu slobodu upravo je ispisala Nina Romić te dokazala da je diskografska stanka puno toga dobroga donijela i učvrstila je među samim vrhom regionalne kantautorske scene. No, kantautorica je okupila bend i zvuči još bolje i sad tek žalim što sam propustio promotivni koncert u Tvornici kulture. Ali kad tad ću naletjeti na neki novi koncert, neku novu slobodu, neku novu/staru Ninu Romić. O lijepa, o draga, o slatka Ninina slobodo!
