IZVJEŠĆE/FOTO: Repetitor @ Ljeto u MSU – garaža ni na nebu ni na zemlji
Svirali su u Kini. Razvalili su. Ima na YouTube-u. Svirali su u zatvoru. Razvalili su. Ima na YouTube-u. U subotu su svirali ni na nebu ni na zemlji. I opet su razvalili. Vjerojatno već ima na YouTube-u.
Beogradski Repetitor, sigurno najbolji live act regije, a i puno šire, u sklopu Ljeta u MSU-u održao je po tko zna koji put nastup za pamćenje na krovu Muzeja Suvremene Umjetnosti. Krov je nešto što nije na nebu, a nije baš ni na zemlji pa čovjek ni sâm nije siguran gdje je, ali osjećaj je dobar. Ne treba ovome narodu puno za sreću. Dovoljno je recimo ući u polufinale Svjetskog prvenstva u nogometu pa da svi budu sretni. Ili doći pogledati fenomenalan nastup benda pa da svi budu sretni.
U subotu se slučajno pogodilo tako da su se obje stvari poklopile pa se mogao pogledati i nogomet, a nakon njega stići i na svirku tako da je trenutak sreće bio neizbježan. Bend je, naravno, pričekao da se ovaj triler u Rusiji, koji se razvukao na najdužu moguću mjeru i koji je završio na najsretniji mogući način, okonča, a nakon toga priredili su nam, kao što su nas i do sada navikli na to, spektakl koji se pamti. Već na prve taktove krov je eksplodirao, a neopisiva energija koju su s pozornice poslali ovo troje Beograđana u trenutku se prelilo i na publiku pa je u toj i takvoj sinergiji i prošao cijeli nastup.
Naravno da su u svom nastupu prošli kroz cjelokupnu karijeru i odsvirali ponešto sa sva tri dosadašnja albuma, ali priliku su iskoristili da predstave i nešto novo. Kao što su i uvijek do sada radili, nove stvari se prvo dobrano bruse pred publikom prije nego što se na kraju objave. Nastup naravno ekstremno žestok, Boris, tip koji ogradu ispred bine ne gura od sebe nego je vuče sebi da bi publika bila bliže (na užas redara), nekoliko je puta s gitarom završio na rukama publike koja ga je nosila, Milena koja se pretpostavljam nakon svakog nastupa ispriča bubnjevima što ih je tako tukla, te Anamarija koja se tako atraktivno izvija da napravi most dok svira, svoju su teško izdistorziranu garažnu brijačinu završavali, kupajući se u znoju u već pomalo i sitni sat. Publika se nije dala, tražilo se još više.
S Beskrajem se završila ova fantastična večer, a taj beskraj je pomalo i simboličan jer ne znamo ima li ovaj bend neke granice. Nećemo ovaj put spominjati baš previše ni taj Arcade Fire s kojima su do prije neki dan dijelili binu, nećemo spominjati ni beskrajne europske turneje kojima stalno krstare, bit će vremena i za to, ali svakako moramo reći da se krajnji potencijal ovoga benda još uvijek ne nazire.
Možda su ove subote i prvi put u karijeri svirali na krovu, ali sigurno je da je za ovaj bend krov rezerviran. Ne samo krov MSU-a nego i krov kao simbol. Samo najbolji završe na krovu.
Bolje od ovoga nema.
Bolje od ovoga ne može.
Foto: Nikola Knežević
